Kako su Vlaji promijenili govor Šibenika: Zašto se ovdje govori štokavski, a oko nas čakavski

Šibenčanin koji danas kaže „bija“, „vidija“, „doša“ ili jednostavno „šta“ teško da razmišlja o tome kako su govor njegovih predaka oblikovali Osmanlije, Mlečani, ratovi, kuga i velike seobe stanovništva. A upravo se iza današnjeg šibenskog govora krije jedna od zanimljivijih, ali rijetko ispričanih priča iz povijesti grada.

Šibenik, naime, nije oduvijek govorio kao danas. Akademik i jedan od najpoznatijih hrvatskih dijalektologa Josip Lisac navodi da je šibenski govor nekada bio čakavski, dok je već stoljećima grad štokavski. Današnji tradicionalni govor Šibenika pripada novoštokavskom ikavskom tipu, ali u njemu su ostali tragovi nekadašnje čakavštine.

Na prvi pogled to može djelovati neobično. Čakavština je stoljećima bila karakteristična za velik dio dalmatinske obale i otoka, a njezini su tragovi i danas snažni na šibenskim otocima i u dijelu obalnih mjesta. Šibenik se, međutim, našao na prostoru na kojem su se sudarala dva jezična svijeta – stari čakavski uz more i štokavski koji se širio iz zaleđa.

Da bismo razumjeli kako je došlo do te promjene, treba se vratiti barem pet stoljeća unatrag, u vrijeme kada se Osmansko Carstvo približilo Šibeniku.

Ratovi nisu pomicali samo granice nego i ljude

Osmanski prodori tijekom 15. i 16. stoljeća potpuno su promijenili život u dalmatinskom zaleđu. Granice su se pomicale, sela praznila, stanovništvo bježalo prema sigurnijim područjima, a istodobno su na napuštene prostore pristizali novi stanovnici.

Povjesničar Kristijan Juran na temelju šibenske arhivske građe pokazao je da su Morlaci na šibensko područje dolazili znatno prije velike kuge 1649. godine. Već tijekom 16. i prve polovice 17. stoljeća između stanovnika osmanskog zaleđa i Šibenika postojale su snažne trgovačke, vojne i obiteljske veze. Dio tih ljudi postupno se trajno naseljavao na mletačkom teritoriju, uključujući sam Šibenik i njegovu neposrednu okolicu.

Među važnijim odredištima doseljenika bili su šibenski Varoš, Vrpolje i Jadrtovac, a ljudi su pristizali iz Zagore, Petrova polja, Miljevaca, Cetine i drugih područja iza tadašnje granice.

Sa sobom nisu donosili samo obitelji, običaje i prezimena. Donosili su i svoj jezik – pretežno štokavske ikavske govore.

Tako je promjena šibenskog govora počela mnogo prije nego što je grad pogodila najveća demografska katastrofa u njegovoj povijesti. Ali upravo će ta katastrofa dramatično ubrzati proces.

A onda je 1649. stigla kuga

Šibenik je tada bio iscrpljen Kandijskim ratom i stalnom osmanskom prijetnjom, a 1649. gradom je zavladala kuga. Razmjeri epidemije bili su stravični.

Stariji izvori govorili su da je od približno 12.000 stanovnika grada i predgrađa umrlo više od 10.000 ljudi. Novija historiografija opreznija je s brojkama, ali procjene da je grad izgubio oko tri četvrtine stanovništva dovoljno govore o razmjerima katastrofe.

Šibenik je praktički ostao bez velikog dijela ljudi koji su do tada činili njegovu društvenu i demografsku jezgru.

Koliko je promjena bila velika možda najbolje pokazuju prezimena. Jezikoslovac Ante Šupuk proučavao je stare šibenske matične knjige i usporedio stanje prije i nakon epidemije. U maticama iz desetljeća 1581. – 1590. zabilježeno je oko 1500 prezimena, dok se u desetljeću neposredno nakon kuge, između 1650. i 1659., pojavljuje tek oko 250 prezimena iz starijeg fonda. Uz njih se pojavljuje velik broj novih obitelji.

Naravno, to ne znači da je doslovno nestalo više od tisuću šibenskih obitelji – matične knjige i prezimenska statistika ne mogu se tako jednostavno tumačiti – ali podatak vrlo dobro pokazuje koliko se stanovništvo grada u kratkom vremenu promijenilo.

Šibeniku su nakon katastrofe trebali ljudi. Trebali su mu obrtnici, težaci, vojnici, trgovci i nove obitelji. U grad i njegovu okolicu nastavilo se doseljavati stanovništvo iz zaleđa, a taj će se proces nastaviti tijekom Kandijskog, a poslije i Morejskog rata.

Upravo se u tom višestoljetnom demografskom preslagivanju krije objašnjenje zašto je nekadašnji čakavski Šibenik postupno postao štokavski.

Novi Šibenčani donijeli su i svoj govor

Josip Lisac posebno ističe da štokavski karakter današnjega šibenskog govora nije prvenstveno posljedica novijeg utjecaja standardnog hrvatskog jezika. Njegovi korijeni puno su stariji.

Presudnu ulogu imao je govor stanovništva koje je tijekom stoljeća pristizalo iz zaleđa, odnosno štokavski ikavski govori povezani s južnim zapadnohercegovačkim govornim tipom. Kako je broj doseljenika rastao, njihov je govor postupno postajao dominantan.

Nije se to dogodilo jednoga dana niti je postojao trenutak u kojem su Šibenčani jednostavno prestali govoriti „ča“ i počeli govoriti „što“. Stari i novi govor dugo su živjeli jedan uz drugi, međusobno se miješali i utjecali jedan na drugoga.

Zato ni stara šibenska čakavština nije potpuno nestala.

Posebno je zanimljiv Dolac, koji se u povijesnim jezičnim opisima pojavljuje kao svojevrsno posljednje uporište starijega govora. Ante Šupuk, opisujući jezične razlike unutar grada, spominjao je čakavski Dolac nasuprot štokavsko-ikavskom Varošu. Upravo je govor Varoša s vremenom postajao sve utjecajniji i postupno potiskivao stariji gradski idiom.

Na kraju je i Dolac postao pretežno štokavsko-ikavski, ali su u govoru starijih stanovnika dugo ostajali tragovi starije čakavštine.

Zato se današnji šibenski govor ne može jednostavno opisati kao jezik koji je došao iz zaleđa i potpuno zamijenio ono što je bilo prije. On je rezultat stoljetnog miješanja.

Jesu li onda 'Vlaji' promijenili govor Šibenika?

U današnjem šibenskom žargonu cijela bi se priča vrlo lako mogla svesti na provokativnu rečenicu – „Vlaji su poštokavili Šibenik“.

U najširem smislu iza te šale postoji povijesna podloga, ali stvari su ipak složenije.

Povijesni dokumenti 16. i 17. stoljeća često govore o Morlacima, no taj naziv nije potpuno jednak današnjem dalmatinskom pojmu „Vlaj“. Radilo se o stanovništvu različitog podrijetla koje je živjelo u zaleđu i pograničnim područjima, često između osmanskog i mletačkog svijeta.

Njihovi odnosi sa Šibenčanima također nisu bili samo ratni. Trgovali su sa Šibenikom, služili u vojsci, radili, sklapali brakove i selili se preko granice. Neki su postajali novi stanovnici grada.

Preciznije je zato reći da su višestoljetne migracije pretežno štokavskog stanovništva iz dalmatinskog i hercegovačkog zaleđa postupno promijenile jezičnu sliku Šibenika.

Kuga iz 1649. nije započela taj proces. Ali nakon što je odnijela golemi dio dotadašnjeg stanovništva, stvorila je demografsku prazninu koja je kasnijim doseljavanjima dala još veći značaj.

Povijest Šibenika i danas se čuje na ulici

Možda je upravo govor jedan od najzanimljivijih povijesnih spomenika koje Šibenik ima.

Nije isklesan u kamenu, nema ploču s godinom gradnje i ne nalazi se u muzejskoj vitrini. Čuje se svakoga dana na ulici, na pijaci, u Docu, Varošu i po kvartovima.

U njemu su ostali slojevi različitih Šibenika – srednjovjekovnog čakavskog grada, mletačkog Šibenika pod osmanskim pritiskom, grada desetkovanog kugom i grada koji su nakon katastrofa ponovno naseljavali ljudi iz zaleđa.

Zato pitanje zašto Šibenčani govore „šta“, dok se na mnogim dalmatinskim otocima stoljećima govorilo „ča“, nije samo pitanje za jezikoslovce.

Odgovor govori puno više o samom gradu.

Ratovi su pomicali granice, kuga je praznila kuće, novi ljudi dolazili su na mjesto starih, a zajedno s njima mijenjali su se prezimena, običaji i govor.

Šibenik je nekada bio čakavski grad. Danas je štokavski.

A nekoliko stoljeća burne povijesti između ta dva Šibenika još uvijek se može čuti svaki put kada Šibenčanin progovori.