Meštrovićevo 'zrcalo života': Mauzolej u Otavicama spomenik je jednom vremenu, rodnom kraju i zavjetu

Zaputili smo se do mauzoleja, gdje nas je dočekala informatorica Jelena koja nam je odmah otkrila zanimljiv detalj: Meštrović je od Općine Ružić dobio zemljište, ali je crkvu prvotno namjeravao sagraditi u selu.

– Nitko mu nije htio prodati zemljište, pa je na kraju dobio Paraćevu glavicu. Na kraju se pokazalo da je upravo to odlična lokacija – kaže Jelena.

Danas je posjećenost iznad očekivanja. Dolaze gosti iz cijele Hrvatske i inozemstva, a zahvaljujući europskim sredstvima uređen je i prezentacijski prostor. U ovo doba godine najčešći posjetitelji su umirovljenici, ali redovito dolaze i školske grupe.

Do crkve vodi 120 stepenica, a na samom ulazu dočekala su nas 'zamjenska' vrata, ona prava prikazivala su članove obitelji koji su pokopani u grobnici.

– Za vrijeme Domovinskog rata vrata su odnesena i nikada nisu vraćena. Pretpostavlja se da su završila u privatnoj kolekciji u Beogradu. Vode se kao ratni plijen. Mogla bi se napraviti nova, ali kada bismo to učinili, sudbina originalnih bila bi zapečaćena. Ovako se i dalje nadamo njihovom povratku – objašnjava Jelena.

Crkva je građena od lokalnog kamena – muljike sa Svilaje. Donosili su ga mještani, magarcima i saonicama, a upravo je s tim kamenom Meštrović kao dijete učio klesati.

– Simbolika ljubavi prema djetinjstvu i rodnom kraju vidljiva je u svakom segmentu gradnje. Vanjska obloga je od kamenja s Promine, čvršćeg i otpornijeg – otkriva Jelena.

Meštrović u unutrašnjosti nije klesao ništa, to je prepustio svojim učenicima i suvremenicima, ali kompletno po njegovim nacrtima. Od lokalnog kamena jedino nije napravljen Isus Krist koji se nalazi iznad oltara, već od kamena iz Segeta kod Trogira. Do crkve je 'putovao' mjesec dana, a na mjestu ga je isklesao kipar Ivo Lozica. Lozica nije bio jedini koji je dao svoj obol unutrašnjosti ovog monumentalnog zdanja. Oblikovanje unutarnje arhitektonske plastike potrajalo je skoro čitavo četvrto desetljeće prošlog stoljeća, a na njemu su radili Meštrovićevi učenici i suradnici Grga Antunac, Antun Augustinčić, Marijan Matijević, Dragutin Orlandini i Vanja Radauš.

Najveći prijepor između Crkve i Meštrovića izazvao je upravo taj reljef Ive Lozice 'Vječno raspetog' Isusa Krista.

– Prikazao ga je potpuno golog. Crkvi je to tada zasmetalo, ali je na kraju dobio dopuštenje – govori.

Mise su se u crkvi održavale do Domovinskog rata, prema seoskom običaju – svake prve nedjelje u mjesecu. Danas se održavaju tek povremeno, ponajviše zbog manjka svećenika.

-Kupola crkve nikada nije dovršena. Meštrović je napravio čak 72 skice, ali ne i završnu. Sama crkva je obećanje ocu da će napraviti crkvu, odnosno obiteljsku grobnicu, nažalost 1922. godine njegov otac umire i nije doživio gradnju, pokopan je u selu, no kasnije je premješten u obiteljsku grobnicu. Gradnja je trajala od 1926. do 1930. godine. Međutim unutarnje uređenje se odužilo na desetak godina, do početka Drugog svjetskog rata kada je Ivan Meštrović sa svojim prijateljem, solinskim slikarom, Jozom Kljakovićem završio u zatvoru zbog izjave da 'treba umrijeti osoba koja je prodala Dalmaciju' aludirajući na Antu Pavelića – priča nam kao objašnjenje zašto kupola nikada nije dovršena.

Ideja je bila postaviti u središte jednog Boga, a oko njega vođe svih svjetskih religija. Danas postoji nada da će uz pomoć novih europskih sredstava, koje je dobila Galerija Ivana Meštrovića, kupola napokon biti interpretirana multimedijski.

Meštrović je 1947. s obitelji otišao u Ameriku, gdje je i umro 17. siječnja 1961. Nikada se nije vratio u Otavice, ali je 1952. ostavio pisanu izjavu da crkvu ostavlja narodu, ne državi, niti vlasti, niti institucijama.

Crkva je za vrijeme rata okupirana, okoliš miniran, a unutrašnjost devastirana. Godine 1998. započinje obnova koja traje i danas, kroz rad Fundacije Ivana Meštrovića.

Kako smo ranije spomenuli, ulaz u crkvu krasile su kasetirane brončane vratnice na kojima je Ivan Meštrović portretirao članove svoje obitelji. Lijeva vratnica posvećena ženskoj lozi prikazivala je redom njegovu majku Martu, prvu suprugu Ružu, drugu suprugu Olgu, te kćerke Martu i Maricu. Na desnoj je ovjekovječio muške članove obitelji: oca Matu, svoj autoportret, brata Marka, najmlađeg brata Petra i sina Tvrtka. Na vratnicama je prikazano samo troje od četvero djece Ivana Meštrovića. Naime, najmlađi sin Mate rođen je 1930. godine, a tada su vratnice već bile dovršene.

Na vratima grobnice prikazana je i njegova prva žena Ruža, iako nije ovdje pokopana – preminula je tijekom Drugog svjetskog rata i leži na Mirogoju. Obiteljska tragedija obilježila je i 1961., kada si je najstariji sin u Zagrebu oduzeo život. Ivan Meštrović, kako pričaju, nikada nije uspio preboliti smrt sina, te umire u siječnju 1961. godine. Unatoč tadašnjem političkom sustavu, obitelj je uspjela organizirati crkveni sprovod i sahraniti Meštrovića u mauzoleju, uz 16 vratara koji su simbolično čuvali ulaz.

– Ovo je Meštrovićev početak i kraj – njegovo 'Zrcalo života' – zaključuje Jelena.

Ovdje se održavaju radionice za djecu, izložbe, Noć muzeja, a u obiteljskoj kući, danas muzejskoj zbirci, i svečane sjednice i događanja. Meštrović je izgradnjom škole i ambulante želio vratiti dug selu koje ga je školovalo.

No, da zaključimo, Ivan Meštrović, naš najveći kipar, svjetski poznat i značajan, između ostalog i autor čuvenog spomenika Indijancima ispred zgrade UN-a u New Yorku, ostavio je jedno od svojih najvrjednijih i najosobnijih djela upravo ovdje, tik do nas.

Kad dođete, odmah shvatite koliko je mjesto posebno. Dočekat će vas i Jelena i kroz nekoliko zanimljivih priča dočarati vam Meštrovića kao čovjeka, genijalnog, ali i blisko povezanog s rodnim krajem, punog simbolike i emocija utkanih u svaki detalj crkve.

Zato je Mauzolej u Otavicama idealna kulturna i obiteljska izlet destinacija. Otvoren je tijekom cijele godine, a raspored možete provjeriti na službenim stranicama.