Šibenčani ih svakodnevno gledaju, mnogi njima šetaju, trče ili voze bicikl, a rijetki znaju da su brda iznad grada već više od pola stoljeća zaštićena prirodna baština. Gvozdenovo–Kamenar prostire se na gotovo 550 hektara, od Šubićevca prema Dubravi, a među njegovim prirodnim posebnostima nalaze se ilirska perunika i rijetka orhideja žućkasta dalmatinska kokica. Još je zanimljivije da je prostor koji danas prekrivaju borove šume prije stotinjak godina izgledao sasvim drukčije.
Značajni krajobraz Gvozdenovo–Kamenar zaštićen je 1974. godine. Proteže se u dužini od približno šest i pol kilometara, a obuhvaća pet brda: Gvozdenovo, Jamnjak, Lugušu, Kamenar i Oblić. Najviši među njima je Kamenar, visok 256 metara.
Sa sjeverne strane područje omeđuje Dubrava, a s južne Šibenik. Upravo zbog blizine grada ovaj je prostor desetljećima jedno od omiljenih mjesta za rekreaciju, šetnju i boravak u prirodi.
No njegova vrijednost daleko nadilazi ulogu gradskog izletišta.
Rijetke biljke među borovima i kamenjarom
Prema podacima Javne ustanove Priroda Šibensko-kninske županije, vegetaciju Gvozdenova i Kamenara uglavnom čine šume alepskog bora, uz hrast crniku, makiju, garig i kamenjarske travnjake.
Među biljnim vrstama posebno se ističe ilirska perunika, ilirsko-jadranski endem. Ova biljka prepoznatljivih ljubičastih cvjetova 2000. godine proglašena je hrvatskim nacionalnim cvijetom.
Još je zanimljivija žućkasta dalmatinska kokica (Ophrys flavicans), rijetka orhideja koja pripada skupini prvih endemičnih orhideja opisanih na području Dalmacije.
Kokice su posebno neobične zbog izgleda svojih cvjetova, koji kod brojnih vrsta ovoga roda nalikuju kukcima. Takva prilagodba ima važnu ulogu u privlačenju oprašivača.
Na području Gvozdenova i Kamenara mogu se susresti i kopnene kornjače, sljepići te vjeverice koje nastanjuju borove šume. Ipak, flora i fauna ovog zaštićenog krajobraza još nisu sustavno istražene, pa se o njegovoj ukupnoj biološkoj raznolikosti ne zna dovoljno.
Ondje gdje je danas šuma, nekad su bili vinogradi
Posebno je zanimljiva povijest šibenskih brda. Današnja slika zelenih padina nije oduvijek bila takva.
Prije stotinjak godina na znatnom dijelu ovog područja intenzivno se uzgajala vinova loza. Kamenjar je bio ispresijecan obrađenim površinama, a brojni suhozidi, koji se i danas mogu pronaći među borovima i raslinjem, svjedoče o nekadašnjem poljoprivrednom životu.
Alepski bor, danas najprepoznatljivije obilježje krajolika, sustavno se sadio tijekom pošumljavanja ogoljelih kamenjara. Riječ je o vrsti koja dobro podnosi sušu, siromašno tlo i teške mediteranske uvjete.
Tako je prostor nekadašnjih vinograda i pašnjaka postupno prerastao u šumski krajolik kakav danas poznaju generacije Šibenčana.
Od Vidilice do crkve sv. Mihovila
Gvozdenovo–Kamenar zanimljivo je i zbog povezanosti prirodne i kulturne baštine.
Na Šubićevcu se nalazi Vidilica, odnosno Belvedere, s koje se otvara pogled na grad, Šibenski zaljev i Kanal sv. Ante.
Na brdu Vršine, na području župe Dubrava, nalazi se crkva sv. Mihovila, građena u romaničko-gotičkom stilu. Prvi se put u pisanim dokumentima spominje 1415. godine, a posvećena je 1444. godine.

Kroz dio zaštićenog krajobraza prolazi i planinarsko-ekološki put 'Ante Frua', nazvan po šibenskom društvenom i sportskom djelatniku zaslužnom za pošumljavanje i očuvanje šume Šubićevac.
Put povezuje šibenske tvrđave, Vidilicu, prijevoj između Jamnjaka i Kamenara te dalje vodi prema Orlovači na Trtru, uz mogućnost obilaska Sokolarskog centra u Dubravi.
Na Šubićevcu je uređena i poučna staza duga približno 630 metara, s edukacijskim pločama i klupama koje posjetitelje upoznaju s mediteranskim šumama.
Prirodno bogatstvo gotovo na kućnom pragu
Iako se među najpoznatijim prirodnim znamenitostima Šibensko-kninske županije najčešće spominju Krka, Kornati i Dinara, Gvozdenovo–Kamenar pokazuje da se vrijedna prirodna baština nalazi i neposredno uz gradske četvrti.
Njegove borove šume, kamenjarski travnjaci, rijetke biljke i tragovi nekadašnjih vinograda dio su istog prostora kojim se Šibenčani svakodnevno koriste.
A među borovima i suhozidima još se mogu pronaći mali dijelovi nekadašnjeg krajolika, iz vremena kada su se na ovim padinama umjesto šetača i rekreativaca najčešće mogli sresti težaci.