Šibenska stara jezgra na prijelazu u 2026. ima stanovnika kao nakon kuge iz 1649. godine

‘Veliki prezimenik Šibensko-kninske županije’ autora Ive Jakovljevića, objavljen u studenome 2024. godine, prvo je sveobuhvatno onomastičko i demografsko djelo posvećeno prezimenima na području cijele županije. Kroz detaljnu analizu povijesnih korijena prezimena, migracijskih kretanja i populacijskih promjena, autor vješto rekonstruira razvoj prezimenskog mozaika, od najranijih šibenskih prezimena iz 13. stoljeća, pa sve do njihove suvremene distribucije prema popisu stanovništva iz 2021. i najnovijim demografskim podacima iz 2023. godine.

Danas – u 28. nastavku serijala - iz 'Velikog prezimenika Šibensko-kninske županije' prenosimo sažeti prikaz demografskih promjena u staroj gradskoj jezgri, unutar srednjevjekovnih zidina (njihov istočni dio, od tvrđave svetog Mihovila do kazališta, uklonjen je bio 1908.), koja na prijelazu u 2026. zbog kroničnog osipanja, iseljavanja i pada nataliteta ima stanovnika kao u 1650-ima, nakon ubitačne kuge iz 1649.

Studija Šime Pavića o broju stanovnika u staroj jezgri po ulicama, trgovima, stubama, butama i na rivi

Koliko stanovnika još stanuje u očito sve slabije naseljenoj staroj šibenskoj jezgri, u kojoj su tri četvrti: Grad, Gorica i Dolac? Budući da način na koji Državni zavod za statistiku prikuplja podatke o broju stanovnika tijekom redovitih popisa (posljednji je bio 2021.) ne sadrži kvartovske mikro-popise stanovnika, zamolio sam Šimu Pavića iz Policijske uprave Šibensko-kninske da mi priredi podatke iz registra prijavljenih prebivališta u četiri značajnije ulice u šibenskoj staroj jezgri. No, Šime Pavić mi je već kroz nekoliko dana poslao pregled broja stanovnika u svim ulicama, trgovima, stubama, butama i na obali, i to s usporedivim stanjima od 1. siječnja 1991., 1. siječnja 2001., 1. siječnja 2011. i 21. ožujka 2023. godine! Tako će i šira javnost moći usporediti svoje dojmove o kroničnom pražnjenju stare gradske jezgre sa stvarnim povijesnim i najnovijim podacima o promjenama broja njezinih stanovnika (prema prijavljenim prebivalištima).

Pretpostavljam da će to biti korisno i za gradsku upravu, koja već dugo zagovara revitalizaciju tog šibenskog prostora. Ali ne uspijeva – uz sve masovniji turizam i sve bučnije sezonske, dnevne i noćne zabavne sadržaje u tom 'gradu-pozornici' – istodobno poboljšavati (ili bar ne pogoršavati) uvjete stanovanja za domicilno stanovništvo na tom višenamjenskom prostoru. Prenosim i čitateljima i gradskoj upravi upozorenje autora ove studije, Šime Pavića, da broj osoba koje imaju prijavljeno prebivalište u staroj gradskoj jezgri ne znači da je to i točan broj osoba koje tamo stvarno stanuju. To se podudara i s metodološkim upozorenjem Eurostata (Ureda za statistiku Europske unije), koji za potrebe dubljih analiza stvarnog broja stanovnika u starim jezgrama širom EU a, kao važnu dopunu, preporučuje i anketna, terenska ispitivanja. Prema Eurostatu, stvarni stanovnici nekog užeg prostora (grada, četvrti, sela) su osobe koje većinu (više od 70 posto) vremena stanuju i rade u tim prebivalištima, ili koje najveći dio vremena izvan radnog vremena provode u svojem prebivalištu.

Zato sam osobno proveo anketne razgovore s meni poznatim susjedima i sugrađanima na uzorku od deset duljih ulica u staroj jezgri (u travnju 2023.), i uvjerio se da je broj osoba koje većinu vremena žive u staroj jezgri, na adresama svojih prebivališta, od 25 do čak 45 posto manji od brojeva prijavljenih, sa stanjima na dan 21. ožujka 2023. Dakle, u staroj jezgri – prema definiciji Eurostata – stvarno i stalno stanuje oko 1200 stanovnika, a približno toliko ih je unazad 600 godina unutar zidina bilo samo davnih 1650-ih, nakon ubitačne kuge iz 1649. godine. Prema studiji Kristijana Jurana („Stari i novi stanovnici Šibenika u drugoj polovini 17. i početkom 18. stoljeća“), u Šibeniku je unutar zidina, od njih 4100, nakon kuge ostalo samo 1200 stanovnika, s koliko ih stara jezgra ovih dana ulazi u 2026. godinu!

Nižem najučestalija pojedinačna objašnjenja, koja sam čuo uživo na moja pitanja, zašto nekog uglavnom nema na prijavljenoj adresi u staroj jezgri: 'Izdale ga noge, ne može više po skalama, pa je gori, kod sina', 'preselila kod kćerke/sina na Šubićevac/Plišac/Vidike', 'više su na Jadriji nego u gradu', 'oni su vam zimi u Zagrebu, a samo ljeti dođu', 'odavno ih ne vidimo, otišli su jer od kafića pod prozorima nisu mogli izdržati', 'više su po bolnicama, nego kući', 'ma, kakvih 48 osoba, u buti su sada samo četiri obitelji', 'nisu izdržali da im svako jutro počinje pranjem mokraće pred kućnim vratima', 'potjerala ih je građevinska buka od gradnje apartmana u susjedstvu', 'čim su dobili djecu, morali su preseliti, jer gdje bi im se djeca kasnije igrala: među štekatima, kroz parkirališta na rivi?', i tome slično.

Zbog toga, što gotovo trećina stanovnika stare jezgre većinu vremena kroz godinu ne stanuje na adresama svojih prebivališta, opći dojam pražnjenja stare gradske jezgre je još izraženiji od onog kojeg nam ilustrira jedinstvena, nezaobilazna i po svemu prva takva dosad – statistička studija Šime Pavića o kroničnom i nezadrživom osipanju (zbog starenja stanovnika i pada nataliteta) i preseljavanju ili iseljavanju iz šibenske stare jezgre.

Masna, Kalelarga i Ulica Jurja Dalmatinca – lideri u pražnjenju

Glavni je zaključak, koji proizlazi iz studije Šime Pavića, da se Grad prazni brže nego Dolac i Gorica. Broj stanovnika u cijeloj staroj jezgri se, od 1. siječnja 1991. do 21. ožujka 2023., smanjio sa 3335 na 1855 osoba, ili 44 posto! Godine 1991. najviše je stanovnika bilo u Ulici Jurja Dalmatinca (kao i kroz najveći dio šibenske povijesti), njih 167, zatim u današnjoj Ulici kralja Tomislava (tradicionalnoj Kalelargi), njih 147, pa u dolačkom Zagrađu – 137, u Ulici Nikole Tavelića – 132 i na Obali prvoboraca u Docu – 131. Godine 2023. najviše stanovnika ima dolačka Obala prvoboraca (jedina koja je povećala broj stanovnika!) – 155, pa Zagrađe – 103, Ulica Jurja Dalmatinca 90, Kralja Tomislava – 72 i Fausta Vrančića – 70. Još se „dobro drže“ Zatonska, Horacija Fortezze, Grgura Ninskog, Jurja Petrovića i Kninska.

Ulice koje se opasno i najbrže prazne su: Buta Harolda Bilinića u Docu, Jurja Dalmatinca, Skradinska, Nikole Vladanova, Strme stube, Zagrebačka (tradicionalno Masna), Kralja Tomislava (tradicionalno Kalelarga), Obala Franje Tuđmana, Ulica Nikole Tavelića, Starog kazališta, Bonina iz Milana, Ulica 15. siječnja 1873. i Ulica svetoga Križa. Potpuno su prazne: Ulica Petra Nakića, Stube Čulinovića, Trg Ivana Gorana Kovačića i Trg palih šibenskih boraca. U Ulici svetog Julijana i u Martinskoj ulici su tri prijavljene osobe, a u Jeronima Mondelle jedna. Tri značajne ulice su lideri u depopulaciji stare jezgre: u odnosu na 1991. u 2023. godini Ulica Jurja Dalmatinca ima 46 posto manje prijavljenih stanovnika, Kralja Tomislava (Kalelarga) 51 posto njih manje, a Zagrebačka (Masna) čak 71 posto! Izuzetak od sumorne depopulacijske slike je Obala prvoboraca (od Bute Harolda Bilinića do dolačkih krajnjih zidina), gdje je od 1991. do 2023. broj prijavljenih stanovnika povećan čak 18 posto (iako ih jedna četvrtina tamo živi kroz manje od 100 dana godišnje).

Tko je sve kriv za pretvaranje stare jezgre u poluprazan grad

Demografsku sudbinu stare jezgre nisu odredile samo neharmonične politike razvoja grada unazad 60 godina ili pad nataliteta domicilnih obitelji, nego i novi standardi stanovanja (život nezamisliv bez automobila i parkirališta, kao i pristupa kućnim vratima svim vrstama krupnijih vozila) i sve raskošniji potrošački izbori, ali i novije, bezobzirno pretvaranje stare jezgre u „grad-pozornicu“ tijekom više od 100 noći godišnje, uz njezinu istodobnu prodaju i apartmanizaciju.

Još od kraja 1960‑ih traju migracije iz stare jezgre prema novim gradskim četvrtima (novim stanovima, većim parkiralištima, raznovrsnijim dječjim igralištima itd.) te prema naseljima uz more, i to od Murtera do Rogoznice, u kombinaciji sa sve zamašnijim preseljavanjem mlađe obrazovanije populacije, uglavnom u Zagreb, Split i u inozemstvo. U idućim će se godinama ti demografski trendovi nastaviti još zamašnijim tempom, što će se najsugestivnije očitovati u sastavu prezimena u Šibeniku i njegovoj okolici, kao i do najsjevernijih granica županije i najudaljenijih naselja na otocima.

Sažeti kvantificirani pokazatelji tih trendova su neumoljivi: prema zbirnim podacima Državnog zavoda za statistiku, od 1996. do 2011. je u prosjeku godišnje iz cijele Šibensko-kninske županije iseljavalo – u druge županije i u inozemstvo – po 1500 osoba, od čega je njih 500 godišnje bilo iz Šibenika. S visokim oscilacijama taj je demografski manjak nadoknađivalo doseljavanje, pa je migracijski saldo, u kombinaciji s razlikom između rođenih i umrlih, varirao u godišnjem smanjivanju županijskog stanovništva za 300 do 500 osoba. Istodobno je ukupan broj stanovnika na širem šibenskom gradskom području ostao stabilan (uz godišnje promjene u uskim oscilacijama od plus/minus 100 osoba godišnje, zahvaljujući stalnim preseljavanju mlađih i starijih iz šireg šibenskog zaleđa, osobito iz drniškog područja). Ne bi u tim trendovima bilo osobita razloga za paniku, da među ukupno doseljenima ipak nisu prevladavale starije i slabije obrazovane osobe, a među iseljenima mlađe, radno sposobne i obrazovanije osobe.

Zamjene Grada, Doca i Gorice za Baldekin i Vidike, a Šibenika za Jadriju, Srimu, Žaborić i Primošten

U cjelokupnom mozaiku tih dubokih demografskih promjena u Šibeniku i na njegovu širem gravitacijskom području, koje su sve intenzivnije u prva dva desetljeća 21. stoljeća, ne smiju se zanemariti njihovi počeci iz 1960‑ih, kada su snažna industrijalizacija, gradnja društvenih stanova na Baldekinu, Šubićevcu i Vidicima te dotad najobuhvatniji ekonomski i obrazovni polet u šibenskoj povijesti potaknuli i tiho iseljavanje iz stare gradske jezgre, i postupno (uglavnom kroz divlju gradnju vikendica) naseljavanje najatraktivnijih čestica uz more širom šibenskog akvatorija.

Tako je od kraja 1960‑ih do početka 1990‑ih iz stare jezgre Šibenika iselila gotovo polovina stanovnika (više od 2000 od onih 5000 stanovnika s kraja  1950‑ih), kao i gotovo polovina sa šibenskih otoka, preseljavajući u novogradnje na Baldekinu, Šubićevcu i Vidicima. Istodobno je krenulo i masovnije preseljavanje na „vikendaške“ adrese (sa ili bez promjene prebivališta), na Jadriji i Srimi, te u Brodarici, Žaboriću i u Primoštenu, a perifernim dijelom i na Zlarinu, Prviću i na Murteru.

Nakon 1995. je uslijedio i višegodišnji visoki val pretvaranja priobalnih pašnjaka i poljoprivrednih čestica u turističke terene, uz njihovu prodaju,  preprodaju i apartmanizaciju. U sklopu tih trendova – a u kombinaciji sa sve intenzivnijim preseljavanjem Šibenčana, Vodičana, Skradinjana, Drnišana i Kninjana pretežno u Zagreb i u Split, te – od 2013. i hrvatskog ulaska u EU – migriranjem i u Njemačku, Austriju i Irsku, nastavljene su i duboke promjene u prezimenskom sastavu i u Šibeniku i u njegovoj županiji.