Kao što se ni danski kraljević Hamlet nikako nije mogao odlučiti je li biti ili ne biti, tako se ni većina hrvatskih znanstvenika nikako ne može odlučiti je li tvrđava Turina iznad Skradina skradinski kaštel ili utvrda kneževa Šubića Bribirskih. Ne mogu se odlučiti jer se o povijesti Skradina tijekom većeg dijela srednjeg vijeka jako malo zna.
RIMSKA SKARDONA VAŽAN GRAD U ANTICI I KASNOJ ANTICI
Nasuprot tome, o antici Skradina zna se gotovo sve. Naime, Skradin je bio grad puno prije nego što su kneževi Bribirski stupili na povijesnu pozornicu. U antici je Skradin poznati rimski grad pod nazivom Skardona, municipij, središte carskog kulta i glavno sudište gdje je rimski namjesnik u provinciji Dalmaciji presuđivao u sporovima koje su imale lokalne zajednice autohtonih naroda Liburna i Japoda. Skradona je u to najstarije doba povijesti toliko značajna da je od kasne antike već biskupsko sijelo. Skardonitanski biskup Konstantin jedan je od potpisnika akata prvog crkvenog sabora u Saloni 530. godini zajedno s nadbiskupom Salone, te biskupima antičkih gradova Jadera (Zadra), Arbe (Raba), Epidaura (Cavtata) i Narone (Vid kod Metkovića). To su odreda najvažniji gradovi rimske Dalmacije. Kao i svaki drugi rimski grad Skradona je bila okružena bedemima i imala je svoj teritorij. Vrlo vjerojatno bedemi rimske Skardone poslužit će dobro i srednjovjekovnom Skradinu.
O srednjovjekovnom Skradinu nešto više se doznaje tek od 13. stoljeća kad su kneževi Šubići Bribirski na vrhuncu moći. Što je s preostalih šest stoljeća skradinske povijesti od 6. do 12. stoljeća? Tu nam ni arheologija ne može pomoći. Iz tog “znanstvenog mraka” proizlazi navodno samo jedan odgovor - Skradin je grad u vlasništvu kneževa Bribirskih, a iznad Skradina je njihova tvrđava. Ali oni se u povijesnim dokumentima spominju tek od druge polovice 11. stoljeća. Što ćemo s preostalih gotovo pola tisućljeća?
Zamislimo samo koliko bismo znali o srednjovjekovnom Skradinu da su se sačuvali njegov općinski, biskupijski (kaptolski) arhiv i spisi javnih bilježnika. Sve to je propalo nakon osmanskog osvajanja Skradina 1522. godine. S druge strane, kad danas pišemo srednjovjekovnu povijest prostora naše obale Jadrana svi nehotice upadamo u istu zamku: prošlost gledamo očima tadašnjih dalmatinskih komuna, jer se njihovih povijesnih dokumenta puno sačuvalo. Ali o tome kako su dalmatinski gradovi postali “povijesnim pobjednicima” pisat ću u nekoj drugoj kolumni.
VELIKE PRIČE A PREMALO OPIPLJIVIH DOKAZA
U doba najvećeg uspona Šubića Bribirskih, Skradin ima svoj gradski status, svoj statut, gradsko vijeće i kneza kao vrhovnu izvršnu vlast. Godine 1294. Skradin se u povijesnim izvorima prvi put pojavljuje kao zasebni i samostalni politički faktor, kao civitas tj. grad po srednjovjekovnim shvaćanjima. I dalje je bio u interesnoj sferi Šubića Bribirskih, ali već sporazumom iz 1304. godine i formalno prestaje vrhovništvo Šubića nad Skradinom.
I tu dolazimo do glavnog problema. Tim sporazumom Skradinjani su, među ostalim, oslobođeni čuvanja straže na gradskim bedemima. Većina povjesničara pogrešno smatra da su Skradinjani čuvali stražu na tvrđavi Turini. Niti znamo da je ona već tada postojala, niti bi Skradinjani smjeli ulaziti u tvrđavu u vlasništvu kneževa Bribirskih. S obzirom na te velike priče o Šubićima Bribirskim i Skradinu, očekivali bismo arheološke nalaze na skradinskoj tvrđavi Turini koji bi ih potvrdili. Nažalost, takvih nalaza još nema. Dakle, sve što s priličnom sigurnosti zasad možemo kazati jest da je tvrđava Turina iznad Skradina ustvari skradinski gradski kaštel kakav su imale sve dalmatinske komune. Takvi kašteli uvijek su u osnovi bili protiv grada i građana, bilo da su ih gradili podanici hrvatsko-ugarskog kralja (u ovom slučaju kneževi Šubići Bribirski) ili Venecija. Venecija je čak kratko vrijeme od dvije godine sredinom 14. stoljeća držala Skradin. Teoretski, i Venecija je mogla izgraditi skradinsku tvrđavu Turinu.
SKRADIN SE NE RAZLIKUJE OD DRUGIH DALMATINSKIH KOMUNA
Vrijeme kraja 13. i početka 14. stoljeća u kojem Skradin ima svoj statut i gradske institucije poklapa se s društvenim procesima u ostalim dalmatinskim gradovima, gradovima u Italiji i samoj Veneciji kao dominantnoj sili na obje jadranske obale. Pa ipak, primjerice o Šibeniku ne govorimo kao o gradu koji su kao svoje vlasništvo osnovali kneževi Bribirski, iako su oni, dok su bili moćni, imali veliki utjecaj na politička događanja u gradu, a gradski knez je obvezno bio netko njihov.
Prema tome, srednjovjekovni Skradin ni po čemu se ne razlikuje od drugih dalmatinskih gradskih središta, koja su grčevito pokušavala zadržati svoju autonomiju pod pritiskom moćnih hrvatskih feudalaca iz zaleđa i još moćnije Venecije s mora. Daljnji razvoj Skradina prekida osvajanje Osmanlija 1522. godine. Nakon toga stoljećima se vode borbe između Venecije i Osmanlija oko Skradina. Početkom Kandijskog rata 1647. godine Venecija je Skradin porušila do temelja bombardiranjem s galija. Današnji Skradin sagrađen je tek krajem 17. i početkom 18. stoljeća kad su Osmanlije iz njega istjerane. Središte grada je premješteno na suprotnu stranu od prirodne i povijesne luke u uvali Rokovača, gdje se nalazio rimski i srednjovjekovni Skradin.
Venecija nakon oslobođenju od Osmanlija, ukida autonomiju Skradina i podvrgava ga vlasti šibenskog kneza, ali vraća i neko vrijeme financira biskupa. Naravno, jedna od prvih mjera što je Venecija poduzima u oslobođenom Skradinu je popravak i ojačavanje skradinskog kaštela.
Na kraju, kako nazvati tvrđavu Turinu iznad Skradina? Nikako nećemo pogriješiti ako je nazovemo jednostavno skradinskim gradskim kaštelom.
