Svinje nisu smjele gradom, a krivotvoritelji su gubili ruku: Kako je Šibenski statut uređivao život građana

Iza kostima, vitezova, obrtnika i sajamske vreve nalazi se stvarni srednjovjekovni grad koji je imao razrađen pravni sustav. Šibenski statut i njegova Knjiga reformacija uređivali su gotovo svaki dio života, od rada kneza, sudaca i vijećnika do sklapanja brakova, nasljeđivanja i naplate dugova, ali i prodaje kruha, mesa i ribe, čistoće ulica, gradnje balkona, držanja životinja i zaštite vinograda.

Neke odredbe danas djeluju neobično, druge izrazito strogo, a dio njih iznenađujuće suvremeno. Šibenik je još prije više stoljeća kažnjavao nepoštene trgovce, bespravnu gradnju, nasilno zauzimanje tuđe imovine i krivotvorenje javnih isprava. Istodobno se određivalo gdje se smije prodavati hrana, kako se moraju čuvati izvori vode i smiju li se svinje držati unutar grada.

Šibenski statut počeo je nastajati tijekom 13. stoljeća, kada se običajno pravo postupno pretvaralo u pisani gradski zakon. Sačuvani pravni korpus nije nastao odjednom, nego se stoljećima dopunjavao novim odredbama i odlukama gradskih vijeća, poznatima kao reformacije.

Zbirka je 1608. godine tiskana u Veneciji pod latinskim naslovom „Volumen statutorum, legum et reformationum civitatis Sibenici“. Hrvatski prijevod Zlatka Herkova, zajedno s pretiskom venecijanskog izdanja, Muzej grada Šibenika objavio je 1982. godine pod naslovom „Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika“.

Od gradske vlasti do brakova, dugova i nasljedstva

Šibenski statut bio je mnogo više od popisa zabrana i kazni. Predstavljao je temelj funkcioniranja šibenske komune te je određivao ovlasti kneza, sudaca, vijeća, kancelara, bilježnika i drugih službenika. Propisivao je kako se donose odluke, sazivaju vijeća, vode sudski postupci, ispituju svjedoci i sastavljaju javne isprave.

Od gradskih se dužnosnika očekivalo da dolaze na sjednice i prihvate službu za koju su izabrani. Nedolazak vijećnika na sazvano Vijeće mogao se novčano kazniti, kao i neopravdano odbijanje povjerene javne službe.

Posebno se štitila vjerodostojnost javnih isprava. Bilježniku koji bi sastavio lažnu ispravu ili krivotvorio pečat šibenske općine ili kneza prijetila je drastična kazna, gubitak desne ruke i doživotno protjerivanje iz grada i njegova okruženja.

Statut je uređivao kupoprodaju, zajmove, dugove, zaloge, vlasništvo, najam, javne dražbe i naknadu štete. Ako dužnik ne bi ispunio svoju obvezu, njegova se imovina mogla popisati i prodati na javnoj dražbi pod nadzorom gradskih službenika. Time se pokušavalo spriječiti da vjerovnik samovoljno uzme ono što smatra svojim.

Pravila su obuhvaćala brak, miraz, skrbništvo, poslovnu sposobnost i nasljeđivanje. Muška i ženska djeca mogla su biti zakonski nasljednici, dok je raspolaganje obiteljskom imovinom bilo ograničeno radi zaštite nasljednika. Ostavitelj je prema jednoj od odredaba mogao slobodno raspolagati polovicom svoje imovine.

Statut je štitio i miraz udane žene. Pri njegovu potraživanju žena je mogla imati prednost pred drugim vjerovnicima pokojnog supruga. Njezin položaj ipak nije bio ravnopravan današnjem jer su joj prava snažno ovisila o obitelji, bračnom statusu i tadašnjim pravilima skrbništva.

Grad je nadzirao kruh, meso, ribu i čistoću ulica

Neke od najzanimljivijih odredaba otkrivaju koliko su gradske vlasti pozornosti posvećivale hrani, higijeni i javnom zdravlju.

Pekari su morali proizvoditi dobro pečen kruh, a trgovci upotrebljavati propisane utege i mjere. Mesari su meso morali prodavati u određenim prostorima i prema propisanoj težini. Nije se smjelo prodavati meso uginulih životinja, iznositi ga iz mesnice niti životinje derati na nedopuštenim mjestima.

Ponavljano varanje kupaca kažnjavalo se sve strože. Mesar koji bi više puta bio uhvaćen u prijevari mogao je izgubiti pravo na mesnicu i više nikada nije smio raditi kao mesar niti ubirati potrošarinu.

Prodaja ribe također je bila pod nadzorom. Riba se nije smjela iskrcavati i prodavati bilo gdje, nego na za to određenom mjestu i prema gradskim pravilima. Pojedine odredbe određivale su i izbor ribara za potrebe ribarnice, samostana i gradskih vlasti.

Posebna pažnja posvećivala se vodi. Čuvale su se lokve i drugi javni izvori, a grad je mogao sufinancirati polovicu troškova gradnje bunara. U vremenu bez suvremenog vodovoda onečišćenje vode nije bilo samo komunalni problem, nego ozbiljna prijetnja stanovništvu.

Bilo je zabranjeno bacati nečistoću i trulež na javne putove. Zbog opasnosti od širenja zaraza zabranjivalo se ljubljenje pokojnika, dok su groblja uklanjana iz središta grada jer su, kako se navodi u starim propisima, zaudarala i ugrožavala zdravlje građana.

Grad je imao plaćenog učenog liječnika, odnosno medikusa, kao i ranarnika. Liječnici su morali prijaviti ranjene osobe, što pokazuje da su sudjelovali i u utvrđivanju posljedica nasilja, a ne samo u liječenju.

Svinje su morale izvan grada, a bespravni balkon se rušio

Šibenski propisi detaljno su uređivali držanje životinja i zaštitu poljoprivrednih površina. Od ukupno 776 poglavlja Statuta i Knjige reformacija, čak 56 bilo je povezano sa životinjama, proizvodima životinjskog podrijetla, pastirima, štetom na usjevima i lokvama.

Odlukom iz 1382. godine zabranjeno je držanje svinja u Šibeniku. Vlasnici su dobili osam dana da ih izvedu iz grada. Nakon isteka roka svatko je mogao ubiti pronađenu svinju i zadržati je, dok je njezin vlasnik morao platiti kaznu općini.

Svinja koja bi ušla u tuđi vrt i napravila štetu također se mogla ubiti ili raniti, ali ju je vlasnik mogao dobiti natrag ako bi nadoknadio štetu. Seljacima je kasnije dopušteno držanje svinja u distriktu pod uvjetom da ih sigurno čuvaju.

Stoka se nije smjela voditi u tuđe vinograde, žitna polja i sjenokoše. Vlasnik životinje morao je platiti kaznu i nadoknaditi počinjenu štetu. Psi su tijekom sazrijevanja grožđa izvan grada morali nositi kuku ili kljuku kako ne bi ulazili u vinograde.

Nadzirala se i trgovina životinjama. Kupnja konja bila je valjana samo ako je obavljena pred knezom i njegovom kurijom, nakon provjere vlasništva. Strancima je bilo zabranjeno kupovati volove za oranje radi izvoza iz šibenskog distrikta, dok se sitna stoka kod Velikih vrata nije smjela kupovati radi preprodaje preko mora. Tako se štitila opskrba grada i poljoprivredna proizvodnja.

Statut je čuvao i javni prostor. Nitko, bez obzira na stalež i položaj, nije smio iznad javnog puta samovoljno podignuti balkon, stube ili drugu građevinu. Za takvu gradnju bila je propisana kazna od 100 libara, a bespravno izgrađeni dio morao se ukloniti.

Zabranjeno je bilo i nasilno zaposjedanje tuđe nekretnine u gradu, na kopnu ili na otocima šibenskog okruženja. Imovinski spor trebao se rješavati pred nadležnim gradskim tijelima, a ne silom.

Kazne su uključivale novčane iznose, naknadu štete, gubitak robe ili životinje, uklanjanje građevine, zatvor, tjelesno kažnjavanje te privremeno ili doživotno protjerivanje. Njihova težina ovisila je o djelu, mjestu počinjenja, društvenom položaju sudionika i tome je li prekršaj ponovljen.

Knjiga reformacija pokazuje da šibensko pravo nije bilo nepromjenjivo. Kada bi se pojavio novi problem, od svinja na ulicama i štete u vinogradima do nepoštenih utega, nestašice stoke ili zauzimanja javnog prostora, gradska bi vlast donijela novu odluku i pridružila je postojećem sustavu.

Zato Šibenski statut nije samo stara pravna knjiga. Njegovih 776 poglavlja svojevrsna su kronika svakodnevice koja otkriva što su Šibenčani kupovali i prodavali, kako su gradili, nasljeđivali i sklapali poslove, čega su se bojali, oko čega su se sporili i kako su pokušavali održati red u gradu.

Iako su pojedine kazne danas nezamislive, brojna pitanja zvuče iznenađujuće suvremeno. Šest ili sedam stoljeća poslije promijenili su se zakoni i kazne, ali mnogi gradski problemi očito nisu.