Djeca koja kod kuće usvoje ovu naviku često su uspješnija u školi

Znakovi da se djetetu ne čita kod kuće

Najočitije razlike između djeteta kojem se redovito čita i onog kojem se ne čita uključuju širinu rječnika i razumijevanja, samopouzdanje pri susretu s nepoznatim riječima, tečnost čitanja, raspon pažnje i spremnost na sudjelovanje u čitalačkim zadacima. Sarah Calzone, voditeljica programa ranog odgoja na Sveučilištu Post, kaže za Huffpost da je već rani stav prema knjigama, poput znatiželje umjesto izbjegavanja, jasan pokazatelj.

Prema Calzone, odgajatelji primjećuju i druge razlike. Djeca kojoj se dosljedno čitalo često pristupaju knjigama s više samopouzdanja i osjećaju se ugodno uz njih. Također razumiju kako knjige funkcioniraju: kako ih držati, okretati stranice, pratiti priču i prepoznati da tekst nosi značenje.

Spremnije sudjeluju u aktivnostima poput prepričavanja, postavljanja pitanja i povezivanja priče sa svojim životom. Obično imaju i razvijenije jezične vještine, širi vokabular i više općeg znanja, što sve podupire kasnije razumijevanje pročitanog.

"Djeca kojoj se čitalo često vide knjige kao nešto poznato, radosno i smisleno", dodala je Calzone. "Znaju da ih priče mogu nasmijati, nečemu naučiti, utješiti ili im pomoći razumjeti osjećaje."

Sličnu procjenu nudi i Kathryn Starke, savjetnica za pismenost i autorica knjige "A Touchdown in Reading: An Educator’s Guide to Literacy Instruction".

"U predškolskoj dobi i vrtiću vrlo je lako uočiti kojoj se djeci čitalo kod kuće. To su djeca koja privlači kutak s knjigama, gdje uzimaju slikovnice kako bi se 'pretvarala da čitaju' ili prepoznavala česte riječi poput 'ja, mama, tata'", rekla je Starke. Ta djeca, dodaje, lakše odgovaraju na pitanja o pročitanom, ali ih i sama postavljaju i tumače.

Važnost pristupa i individualnih sposobnosti

Edukatori upozoravaju da je pri raspravi o ovim razlikama važno uzeti u obzir da djeca imaju različita životna iskustva i sposobnosti. "Čimbenici poput dostupnosti knjiga, poteškoća u učenju, jezičnog razvoja, dvojezičnog okruženja i kvalitete poduke igraju ulogu u tome je li dijete redovito izloženo čitanju", objasnila je Calzone.

Lisa Lightner, zagovornica za posebno obrazovanje, provela je 16 godina pomažući roditeljima da osiguraju odgovarajuću poduku za djecu s teškoćama. Iako se slaže da je čitanje kod kuće važno, upozorava na "pojednostavljivanje izazova u čitanju" i njihovo izravno povezivanje s nedostatkom čitanja kod kuće.

"Jedna od najvećih zabluda u obrazovanju jest da djeci koja se muče s čitanjem treba samo veća izloženost knjigama", naglasila je Lightner. "Često vidim obitelji čija djeca godinama žive s nedijagnosticiranom poteškoćom u čitanju. Procjenjuje se da do 20% učenika može imati karakteristike povezane s disleksijom ili drugim poremećajima čitanja."

Mnoge od tih obitelji, kaže Lightner, neprestano čuju isto pitanje: "Jeste li im pokušali čitati kod kuće?" Odgovor je gotovo uvijek potvrdan. "Ti roditelji čitaju priče za laku noć, posjećuju knjižnice, rade sve što im se savjetuje. Ipak, njihovo se dijete i dalje muči jer problem nije u nedostatku izloženosti knjigama. Problem je u tome što djetetu treba izravna, na dokazima utemeljena poduka usmjerena na njegovu specifičnu poteškoću", objasnila je Lightner.

Koliko često čitati djeci?

Ubrzani tempo obiteljskog života često znači da su i roditelji i djeca iscrpljeni do večeri. Ipak, edukatori se slažu da bi djeci, kad god je to moguće, trebalo čitati svakodnevno. "Čak i ako je to samo kratko, jer je dosljednost važnija od trajanja svake seanse čitanja", rekla je Tiffany Ohlson, docentica obrazovanja na koledžu Flagler.

Važnost dosljednosti leži u tome što se time grade temelji puno prije formalnog učenja čitanja. Svaki put kad odrasla osoba čita djetetu, ono razvija rječnik, razumijevanje, pamćenje, maštu i pažnju. S ovom aktivnošću nikad nije prerano početi. "Preporučuje se da roditelji i skrbnici počnu čitati naglas već u novorođenačkoj dobi jer zajedničko čitanje podržava rane odnose, socio-emocionalni razvoj i razvoj mozga", savjetuje Calzone.

Do koje dobi čitati djeci?

Roditelji ne moraju prestati čitati naglas kad djeca nauče samostalno čitati. Zajedničko čitanje može se nastaviti dugo nakon osnovne škole i postati aktivnost koja jača vezu, pogotovo u tinejdžerskim godinama.

"Zajedničko čitanje može se nastaviti kroz osnovnu, pa čak i srednju školu", rekla je Ohlson. "Čitanje naglas izlaže djecu naprednijem jeziku i idejama nego što bi sami mogli pročitati te pruža prilike za smislenu raspravu." Također je važno da i djeca i roditelji imaju priliku birati knjige. Dopuštanje djeci da biraju povećava motivaciju, dok knjige koje odaberu roditelji nude priliku za upoznavanje novih tema, rječnika i žanrova.