Ivan Tomić čuvar je drniške tradicije: ‘Kad sam počeo izrađivati susak imao sam samo ruke i volju’

Ne samo to, već je sam napravio radionicu i strojeve, kako je mogao i koliko su financijske prilike dopuštale.

- Susak sam počeo raditi još u ratu dok smo bili na Moseću, a onako baš pravo sam počeo 2000.godine. Nitko me nije učio, samouk sam, a sve strojeve i radionicu radio sam sam, onako kako sam i koliko mogao- priča nam.

Susak je autentični suvenir Drniša, a Ivan je jedan od posljednjih koji ga proizvodi od nule, ručno, baš kao nekad. I proces je to koji traje godinama. Dok se nađe smrika dok se pripremi, osuši...

- Kod mene se sve suši prirodno, ono što se pripremi ove godine, radit će se 2028. Znate, kad sam počeo raditi imao sam ruke i volju - iskreno će ovaj 70-godišnjak.

Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske utvrdilo je prije dvije godine da Umijeće izrade bukare i suska ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra. Iako će mnogima bukara i susak izgledati isto, razlike itekako ima.

Bukara je gore šira, pa se sužava prema dnu, a kod suska je obrnuto: na vrhu je uži i širi se prema dnu. Susak se zagrli, a bukara drži za ručku, otkriva nam. Četrnaest letvica, jedan rep i dno čine ovaj susak i nema odstupanja od toga, govori nam.

Radni vijek naš sugovornik je proveo radeći struju, a onda je 2000. odlučio da se time više neće baviti i da ide raditi susak.

- Kad sam rekao čime ću se baviti, obitelj i prijatelji samo su se prekrstili. Gledali su me kao da sam lud, što je meni, pa pola ljudi nije tad ni znalo što je to- govori nam s osmijehom na licu.

Susak je tijekom godina postao znak prepoznavanja njegove obitelji, a Ivan čuvar ove tradicijske vještine drniškog kraja. Hoće li netko naslijediti taj posao i nastaviti izrađivati susak, ne zna.

- Moja djeca znaju postupak izrade i pomognu mi što treba, a sad što će budućnost donijeti, tko zna. Ovo je posao u kojem nema puno novaca. Netko ode na bauštelu i u godinu dana rada zaradi za automobil, dok u ovome u godinu dana zaradiš da pokriješ troškove. Dok sam imao obrt, koji sam ugasio u međuvremenu, bilo me po sajmovima, surađivao sam sa NP Krka, u Etno selu u Solarisu smo bili...Danas, danas ovo radim za sebe, iz gušta. I sretan sam, baš jesam. Hoću li napraviti jedan ili pola,nije me briga, radim kako mi taj dan odgovara - iskreno će.

Supruga i on žive u Siveriću, zimi si dane ispune izletima do Svilaje, Promine ili Goriša gdje skupljaju smriku. I vrijeme proleti. U guštu.

- U mirovini sam i svako jutro ‘obaveza’ mi je ujutro popiti kavu u lokalnom kafiću. Nas nekoliko penzionera već oko 6 smo tamo, a nakon toga svatko svojim putem. Netko ima vinograde, netko krave, a ja ovo. I iako je bilo momenata kad sam rekao ‘dosta je, odustajem’, dođe novi dan i eto mene u radioni jer ovo je ljubav i ono u čemu istinski uživam - kaže nam za kraj.