Europska unija, dva mjeseca nakon početka primjene novog Pakta o migracijama i azilu, dodatno zaoštrava svoju migracijsku politiku.
Na nedavnom sastanku Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove, ministri članica i povjerenik Magnus Brunner podržali su znatno ubrzavanje postupaka povratka, pri čemu bi ključnu ulogu trebao odigrati novi Europski nalog za povratak te ojačana Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu, piše N1.
Stroži propisi usred pada broja ilegalnih ulazaka
Nove mjere predviđaju da migranti koji nemaju pravo na ostanak u Uniji budu premješteni u takozvane centre za povratak, odnosno objekte za zadržavanje smještene izvan teritorija Europske unije. Ovaj se koncept temelji na modelu talijanskih centara uspostavljenih u Albaniji, a skupina zemalja predvođena Danskom, Njemačkom, Grčkom, Austrijom i Nizozemskom zalaže se za uspostavu prvih takvih objekata već tijekom 2027. godine. Kao potencijalne lokacije izvan europskog tla spominju se Uzbekistan, Ruanda i Uganda.
Unatoč snažnom političkom pritisku za uvođenjem rigoroznijih mjera, službeno prikupljeni podaci pokazuju sasvim drugačiji trend na samom terenu. Podaci Frontexa i Međunarodne organizacije za migracije potvrdili su da je broj otkrivenih neregularnih prelazaka vanjskih granica pao za gotovo 40 posto u odnosu na prethodnu godinu, dok je broj prvih zahtjeva za azil dosegnuo najnižu razinu još od 2022. godine.
Upravo zbog tog nesrazmjera između stvarnog stanja i novih zakonskih prijedloga, organizacije za zaštitu ljudskih prava i nevladin sektor izražavaju veliku skeptičnost prema najavljenom smjeru.
-Teško je opravdati ove mjere kao razmjeran odgovor na trenutačni migracijski pritisak, što otvara pitanje provode li se one zapravo iz drugih političkih razloga, upozorila je Marta Welander, direktorica za zagovaranje politika EU-a pri Međunarodnom odboru za spašavanje.
Osnivanje centara za deportaciju izvan granica Unije
Unatoč kritikama, novi Pakt već sada znatno mijenja pravila igre na vanjskim granicama jer uvodi obvezne zdravstvene i sigurnosne provjere te procjenu ranjivosti osoba prije formalnog ulaska u postupak azila. Proširuje se i upotreba baze Eurodac, dok se istodobno uvodi trajni mehanizam solidarnosti kako bi se rasteretile države na vanjskim granicama Unije. Prema tom mehanizmu, države članice koje odbiju premještanje tražitelja azila na vlastiti teritorij morat će uplatiti 20.000 eura po osobi u zajednički fond EU-a ili pružiti konkretnu pomoć u opremi i ljudstvu.
Provedba novog sustava zasad ipak nije ujednačena u svim zemljama. Europska komisija zabilježila je vidljiv napredak u pripremama nadležnih tijela u Španjolskoj, Cipru, Grčkoj i Italiji, no istodobno upozorava da mnoge države članice tek trebaju poduzeti ključne praktične korake kako bi mehanizam profunkcionirao u punom kapacitetu.
