Šibenčanka Hana Jušić premijerno predstavlja svoj novi film 'Bog neće pomoći'

Film počinje dolaskom Čileanke u zabačeno pastirsko selo, gdje želi pokopati kosti svog muža, Hrvata, koji je umro u Čileu. Kako ona ne zna hrvatski, a njegova obitelj španjolski, komunikacija s njima je gotovo neizvediva. Ne pomaže niti što zatvorena i patrijarhalna zajednica ne prihvaća žene koje ne slušaju muškarce, a i to što je strankinja, drugačija od njih.

„Ovaj scenarij je čista mašta. Veliki sam fan viktorijanske književnosti i britanskih kostimiranih drama, od kada sam upisala Akademiju razmišljala sam kako bih htjela napraviti kostimiranu dramu”, rekla je Hana Jušić uoči hrvatske premijere svog filma na ZFF-u.

„Trebalo mi je puno vremena da napišem scenarij jer o toj temi, podneblju i razdoblju nisam puno znala, a nisam htjela biti povijesno netočna. Trebalo mi je više i da osmislim priču, jer za razliku od filma 'Ne gledaj mi u pijat' to nije moja osobna priča”, dodala je.

Radnja filma datira prije više od stotinu godina, no podsjeća da i danas postoje slični problemi. Pojedine replike, samo malo 'kulturnije upakirane', mogu se i danas čuti u javnom prostoru, dok društvo ostaje zaglavljeno na istom mjestu ili u prošlosti. Redateljica kaže kako ne bi imalo smisla raditi povijesni film koji ne korespondira s današnjicom.

„Bilo mi je bitno tematizirati položaj žena i vrstu opresije nad ženama koja je u tom filmu jako otvorena, neskrivena i nesuptilna, vrstu podčinjavanja žene u nerazblaženom obliku i razmišljati o tome u kojim odjecima to postoji i danas, ali i u svjetlu ksenofobije”, napomenula je.

Jušić kaže kako joj je, s obzirom na sve veći broj imigranata u Hrvatskoj, ali i otužnih prosvjeda protiv stranih radnika, bilo važno govoriti o ženi čiji je jedini krimen u tom trenutku bio što ne govori njihov jezik i već iz toga nastao je ogroman animozitet prema njoj.

S obzirom na žanr veliku ulogu u filmu ima kostimografija, glavni lik Tereza pojavljuje se u udovičkoj haljini šivanoj u Italiji koja izgleda kao da je prekrojena za nju, dok su hrvatski likovi odjeveni u reinterpretirane narodne nošnje.

„Nisam htjela snimit foklorno-povijesni film u kojemu bi netko u svom nedjeljnom odijelu ili odjeven kao da se ženi išao raditi u polje ili biti cijeli dan s ovcama, već je vjerojatno imao samo košulju i hlače, pa smo ih na taj način patinirali i ogolili kako bi sve izgledalo malo autentičnije, a ne kao da su došli iz muzeja”, dodala je.

Upisala španjolski da bi se razumjela s glumicom

Glavnu ulogu tumači čileanska glumica Manuela Martelli, za što je već nagrađena na festivalima u Locarnu i Solunu, a Jušić ju je i u pisanju scenarija imala na umu, nakon što ju je oduševila u nekom kratkom filmu gdje je imala samo tri replike.

„U početku je taj pothvat izgledao neizvedivo, a priča između mene i Manuele zvuči kao iz nekog filma. Ona se prestala baviti glumom i postala je redateljica, a kada sam se s producenticom raspitivala tko u Čileu radi casting kako bismo vidjele i neke druge čileanske glumice, saznali smo da se ona bavi i time što mi se činilo kao nevjerojatna slučajnost.”

„Da bi se posvetila castingu pogledala je 'Ne gledaj mi u pijat', pročitala scenarij ovog filma i rekla da je ona ta uloga i da se želi natjecati za nju. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled”, prisjetila se.

Kako bi se bolje razumjela sa svojom glavnom glumicom, Jušić je čak upisala tečaj španjolskog jezika. „Kao i svi u mojoj generaciji španjolski sam malo razumjela zbog sapunica, no završila sam početni tečaj jer ako ne razumijemo neki jezik ne možemo procijeniti tko kako glumi”, rekla je.

Film je najvećim dijelom sniman na planini Svilaji, u zahtjevnim uvjetima, osobito kada se snimalo na vrhu planine, a glumcima su upute davane s kilometar udaljenosti.

„U tom trenutku sam pomislila da sam si uzela možda pretežak zadatak. Ipak, imali smo jako puno sreće što su većinu dana snimanja s nama bila dvojica pastira koji su 'režirali' stado od 750 ovaca. Da nije bilo njih film ne bi mogao bit snimljen”, napomenula je.

Film je do sada prikazan na nekoliko međunarodnih festivala, gdje su ga, kaže redateljica, dobro primili, osobito u Grčkoj gdje su joj, nakon više od dva sata projekcije u kinu s neudobnim sjedalima, ljudi prilazili i govorili koliko ih je dirnuo.

„Drago mi je da će hrvatska premijera biti na ZFF-u, koji je festival s kojim sam odrasla. Bio mi je to prvi prozor u svijet filmova, ljubavi i prijateljstva sve mi je nekako prolazilo kroz Zagreb Film Festival”, zaključila je Jušić.

U narednom periodu bit će prikazan u Sevilli, Ljubljani, Rijeci, Šibeniku, Zadru i Beogradu, a od 27. studenoga kreće u kinodistribuciju, u multipleksima i art-kinima.