Obilježavamo godišnjicu smrti Vesne Parun, jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja

I danas, 15 godina kasnije, njezine riječi odzvanjaju jednako snažno, kao svjedočanstvo neukrotive slobode duha i neumorne pjesničke strasti.

Rođena 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, Parun je već svojim prvim pjesmama najavila izniman talent i neobičnu osjetljivost prema svijetu oko sebe. Bila je prva žena koja je u poslijeratnoj Hrvatskoj objavila ljubavnu zbirku („Zore i vihori“, 1947.), čime je otvorila put novoj generaciji autorica i pokazala da poezija može biti i nježna i buntovna u isti mah.

Njezino stvaralaštvo obuhvaća više od šezdeset knjiga poezije, eseja, bajki i drama. Pjesme poput Ti koja imaš nevinije ruke, Stid me je umrijeti, Paralelne košare i Ukleti dažd uvrstile su je među klasike hrvatske književnosti.

Parun je živjela izvan književnih krugova i često u osami, no nikada nije odustajala od umjetnosti. Bila je beskompromisna, britka i ponosna – i u riječima, i u životu. U kasnijim godinama suočila se s teškim životnim uvjetima, ali i tada je nastavila pisati, često s ironijom prema vlastitoj sudbini i društvu koje nije uvijek znalo prepoznati veličinu njezina glasa.

Vesna Parun pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoj, ali njezina poezija i dalje živi među čitateljima. Škole, knjižnice i kulturne ustanove diljem Hrvatske danas organiziraju čitanja njezinih stihova, podsjećajući na snagu žene koja je, kako je sama rekla, „živjela poeziju do posljednjeg daha“.

U vremenu kad se riječi često troše olako, Parun nas i danas uči kako one mogu biti dom, utjeha i oružje – sve u jednome.