Kad ranjeni ego preuzme kormilo: Zašto nas kritika pogađa više nego pohvala?

No, nemoguće je izbjeći udarne naslove, a neki su čak privukli moju pažnju i naveli me da pročitam cijeli članak. Ne zbog nogometa i politike u sportu, već zbog uvida u psihološke profile aktera.

Naša podsvijest koristi razne načine da nas pozove na časicu razgovora pa tako Ronaldo na presici proziva novinara jer ga ne voli. Umjesto da odgovori na pitanje, on pamti lica. I prijeti sjećanjem. Dalić na HRT-u kaže da mu je teško nositi se s kritičarima. Ne s taktikom, ne s rezultatima – nego s onima koji mu zamjeraju domoljublje i vjeru. Trump zove Infantina jer mu se ne sviđa crveni karton. Lobira, prijeti, koristi Bijelu kuću za žalbu na sudačku odluku. Što im je zajednički nazivnik, psihološki gledano? Nije da ga samo oni dijele, većina ljudi na planetu pati od sličnih problema, a to je život iz ranjenog ega.

Naš ego nije naš neprijatelj. Pojednostavljeno rečeno, svačiji ego ima dva naličja. Prvi je zdravi ego, drugi ranjeni ego. Zdravi ego kritiku prima kao informaciju, ne kao napad. Zna odvojiti svoja djela od svoje vrijednosti – pogreška mu nije poraz, nego podatak. Priznaje pogrešku bez gubitka dostojanstva. Ne treba mu stalna vanjska potvrda jer mu vrijednost ne ovisi o tuđem pogledu na život. Tuđi uspjeh ga ne ugrožava, zna se iskreno veseliti zbog drugih bez zavisti. Granice su mu jasne – zna gdje prestaje on, a počinju drugi. Može čuti drugačije mišljenje i ostati priseban. I kad je ranjen, ne napada odmah – zastane, promisli, pa tek onda reagira.

Ranjeni ego kritiku doživljava kao osobni napad. Sve tumači osobno – tuđa ponašanja objašnjava kao reakciju na sebe. Pamti uvrede, ali komplimenti prolaze bez traga. Ne priznaje pogrešku ili je umanjuje. Ovisan je o vanjskoj potvrdi – pohvalama, priznanjima, statusu. Vlastitu vrijednost mjeri u odnosu na druge, često kroz natjecanje. Zahtijeva poseban tretman i osjetljiv je na znakove nepoštovanja. Kad je ranjen, odgovara arogancijom, podsmijehom ili povlačenjem. Mirnoća jednostavnog bivanja mu je nepodnošljiva. Ne podnosi ravnopravnost, mora biti ili ispod ili iznad nekog ili nečeg. Kad je ranjen, prva reakcija mu je obrana.

Problem nastaje kada su reakcije u našem životu dominantno iz ranjenog ega. Ranjeni ego voli se potpuno identificirati s ulogom. Pa tako Ronaldo prestaje biti samo Ronaldo i postaje bogati nogometaš kojem novac daje osjećaj vrijednosti. Dalić prestaje biti samo osoba i postaje nositelj križa i zastave. Trump prestaje biti još jedno ljudsko biće na planetu i postaje okorjeli ovisnik o moći, spreman na sve da dobije svoju dnevnu dozu.

Kad je ranjeni ego aktivan, zdravorazumnsko objašnjavanje nema puno utjecaja jer on živi u svojoj stvarnosti. Zato se ponašanja i izjave ljudi koji dominantno žive u ranjenom egu čine suludima. Nisu sulude onima koji su isto tako pod utjecajem svog ranjenog ega.

Osim već navedenih primjera vladavine ranjenog ega kroz mućke na posljednjem svjetskom nogometnom prvenstvu, njegove pipke možemo osjetiti svakodnevno, u bližem i širem političkom ozračju. Nažalost, većinom političara vlada njihov ranjeni ego. Zato si međusobno kimaju glavama u znak potvrde na kazalište apsurda koje izvode, opijeni svojom pozicijom moći. Ranjeni ego iskrivi po svome sve čega se dotakne. Jer, biti političar nije samo po sebi negativno, upravo suprotno. To je poziv u kojem je moral, koji proizlazi kao nuspojava zdravog ega, potreban u velikim količinama.

Kao podsjetnik za one koji su zaboravili: cilj zdravog političara jest predstavljati interese onih koji su ga izabrali, a ne svoje. Skrb o zajednici dolazi prije skrbi o vlastitoj karijeri. Odluke donosi na temelju načela, ne na temelju popularnosti. Služi, ne vlada. Odgovoran je građanima, ne sponzorima. Priznaje greške i uči iz njih, umjesto da ih skriva iza laži. Bitku vodi riječima i argumentima, ne napadima i prijetnjama. Spreman je čuti suprotno mišljenje i uvažiti ga, a ne gušiti. Donosi odluke na temelju razuma, a ne egocentričnih poriva. Razmišlja dugoročno, ne samo do sljedećih izbora. I nikad ne zaboravlja da je i sam čovjek, a ne uzvišeno biće. Sad kad to usporedimo s onim što se događa oko nas, vidimo na kolike je devijacije spreman ranjeni ego.

Da se razumijemo, svi smo podložni vlastitom ranjenom egu. Okidač za aktiviranje ranjenog ega je psihološki mehanizam u kojem vanjski podražaj – riječ, postupak, ton glasa, pogled ili situacija – aktivira duboko ukorijenjenu emocionalnu ranu. Ta rana najčešće potječe iz prošlih iskustava, često iz djetinjstva ili iz ponavljajućih obrazaca u kojima smo se osjećali ugroženo, poniženo, odbačeno ili bezvrijedno. Kad nas nešto “okine“, reakcija je trenutna, automatska i često nesrazmjerna situaciji. Ne reagiramo na ono što se događa sad, već na ono na što nas ta situacija podsjeća. Mozak ne razlikuje prijetnju iz prošlosti od prijetnje u sadašnjosti – aktivira isti obrambeni mehanizam. Reakcije na okidač mogu biti bijes i napad, povlačenje i šutnja, plač ili tjeskoba, sarkazam i podsmijeh, ili potreba da se dokaže, popravi ili opravda. Okidač nije znak slabosti, već znak da je neka rana još uvijek otvorena. Ono što nas “okida“ kod drugih zapravo je pokazatelj onoga što nismo riješili u sebi. A upravo kroz ljude koji nas “okidaju“ najlakše možemo vidjeti gdje nas ranjeni ego još uvijek žulja. Oni su poput ogledala koja nam pokazuju mjesta na kojima još nismo zacijelili.

No, ne zove se uzalud taj proces – junakovo putovanje. Treba biti vrlo hrabar i brutalno iskren prema sebi da bismo se uhvatili u koštac s našim ranjenim egom. Jer on će učiniti sve da ostane na vlasti i u ulozi koja mu donosi dozu prividnog ispunjenja. Iznutra je prazan i ta praznina mu je nepodnošljiva. Ali ako želimo živjeti dostojanstveno i u skladu sa sobom i drugima, nema druge nego bez zadrške zaroniti u tamne dubine ranjenog ega.

Kao što se junak simbolično na svom putovanju bori sa zmajevima, prolazi preko mnogih prepreka i na kraju osvaja princezu s kojom živi sretno do kraja života – tako ćemo i mi, junačkim zaronom u vlastitu prazninu, zacijeliti svoj ranjeni ego. A kad više ne budemo živjeli iz ranjenog ega, naš će život u svojoj pravoj punini zapravo započeti. I sve ono što ranjenom egu služi kao hrana – postat će nejestivo.

Ana Bijelić je šibenska terapeutkinja. Ima vlastitu psihoterapijsku praksu Restart i suosnivačica je udruge Valovi za brigu o emotivnom i mentalnom zdravlju. U svom radu promovira važnost cjelovitog psihoterapijskog pristupa – tijelo, emocije, um i duša. Pruža pomoć pri suočavanju s emotivnim i mentalnim izazovima te oporavku od trauma. Više informacija možete pronaći na www.centar-restart.com.