Šibenske perlafinte modernog doba: Danas više ne glume plemstvo, nego terapeute

Neko sam se vrijeme pitala mogu li uopće početi raditi s njom ili je prvo trebam uputiti psihijatru. Provela je nekoliko godina u radu s takozvanom terapeutkinjom koja voli iskakati iz medijske paštete i predstavljati se „stručnjakinjom“. Pozadina je, međutim, bila takva da dotična očito ne zna što poziv terapeuta uopće zahtijeva od čovjeka, pa je kroz svoj rad činila znatno više štete nego koristi.

Naravno, kao i svatko tko radi posao kojem nije dorastao – ali uživa u prividu moći koji ta pozicija donosi – odgovornost za vlastitu nesposobnost prebacila je na klijenticu. Žena, koja se ionako osjećala jadno i cijeli je život iz okoline dobivala upravo takvu poruku, zbog toga je upala u retraumatizaciju. Retraumatizacija je proces u kojem nestručno i preuranjeno otvaranje starih rana ponovno aktivira izvornu bol i strah, ostavljajući osobu jednako bespomoćnom kao u trenutku kad je trauma nastala. Pravo je čudo što se unatoč tome odlučila pokušati još jednom sebi pomoći.

Kad je došla k meni, znala sam da i sama trebam snažnu supervizijsku podršku. Nisam smjela povući ni jedan pogrešan potez koji bi u njoj pobudio sumnju, jer bi to značilo da će otići. Neko je vrijeme to i za mene bio težak hod po žici. Ne zato što je ona na bilo koji način bila težak slučaj, nego zato što je podsjećala na traumatiziranog psa koji ne vjeruje nikome, pa ni onome tko mu napokon pruža siguran dom. Malo-pomalo počela se opuštati. Pojavljivale su se prve iskre povjerenja, na čemu sam bila iznimno zahvalna jer je to bio znak da se polako mičemo s mrtve točke. Ni u jednom trenutku to nisam iskoristila za uzdizanje vlastitog ega. Upravo suprotno, kroz rad s njom učila sam o sebi – i kao osoba i kao terapeutkinja. Atmosfera sigurnosti i povjerenja koju smo izgradile omogućila nam je da napokon dopremo do njezinih najdubljih dijelova i krenemo s iscjeljivanjem.

Ne postoje riječi kojima mogu opisati gađenje prema ljudima koji olako shvaćaju rad s ljudskom psihom. A takvih je danas posvuda jer je rad s traumom postao iznimno unosan biznis. Tržište je preplavljeno raznim edukacijama koje dijele diplome bez ikakve ozbiljne provjere je li ta osoba uopće sposobna raditi s ljudima. Odgovornost se prebacuje na tezu da će sve to „riješiti tržište“, pa je kvantiteta zbog brze zarade postala važnija od kvalitete. S druge strane, imamo one kojima je odjednom postalo „fora“ biti terapeut pa odrade ono što moraju tek toliko da se dočepaju certifikata i mašu njime gdje god stignu. Najbolje bi bilo da ga tetoviraju na čelo, pa da svi odmah vide koliko su posebni.

Suludi primjer iz tog svijeta koji me nedavno zgrozio je jedna „žena iscjeliteljica“. Ona svoje „instant-iscjeljivalačke moći“, dobivene na nekakvom vikend-tečaju, naplaćuje nekoliko stotina eura. Po društvenim mrežama prodaje priču o pronalasku svega što je ikad htjela jer se „usudila i bila hrabra“, pozivajući i druge da dođu k njoj kako bi ih naučila slobodi. U stvarnosti, ta je žena sebično pobjegla od svake odgovornosti prema stvarnom životu i svemu što je u njezinim očima predstavljalo višak na putu do ostvarenja njezinih „snova“ – uključujući i vlastito dijete. Na koncu joj je na vrata morala doći socijalna služba kako bi je natjerala da preuzme brigu o zanemarenom djetetu. Eto dokle mogu ići te „prosvijetljene glave“ i što se zapravo od njih može „naučiti“.

U našem šibenskom kraju za ljude koji pate od potrebe da svima mašu pred očima nečim što zapravo nisu imamo savršenu riječ – perlafinta. Nekada su perlafinte po gradu glumile plemstvo, hodajući s nosom par centimetara iznad svih ostalih. Danas te iste, moderne perlafinte glume prosvijetljene stručnjake za ljudsku dušu. Privlači ih moć, lažni renome i pričanje neosnovanih priča o sebi, a ne mukotrpan, iscrpljujući i dugotrajan rad na sebi u sjeni terapeutskog poziva i podržavanje drugih na tom putu na isti način.

Trauma je danas postala trend i proizvod na polici koji se odlično prodaje. No ona se ne može riješiti instant-receptima i olakim skupljanjem certifikata nakon kojih mnogi umisle da je njihov rad na sebi gotov. Trauma je dubok i bolan neurološki zapis zaključan u živčanom sustavu i tijelu. Kada netko bez osobnog integriteta i duboke poniznosti počne kopati po tim ranama samo zato što je to profitabilno ili im je baš „in“ biti terapeut, događa se katastrofa.

Duboko destruktivna nuspojava sindroma perlafinte jest potpuno bježanje od odgovornosti. Kada kvazi-terapeuti zbog vlastitog neznanja i ograničenja klijente dovedu do ruba psihoze, zapravo rijetko odlaze na odgovarajuće supervizije kod stručnjaka s desetljećima iskustva i cjeloživotnog rada na sebi. Ako i odu, najčešće biraju sebi slične, preko noći skovane „supervizore“ koji su još gori od njih samih – jer, dakako, još je glamuroznije biti supervizor nego terapeut. I nitko tu ne uči iz svojih pogrešaka. Kako bi zaštitili svoj lažni sjaj, oni bez imalo srama okrive ionako ranjenog klijenta govoreći mu besmislice poput „pružaš otpor“ ili „to je nešto tvoje“, gurajući ga tako još dublje preko ruba litice.

Meni osobno uzori su ljudi poput psihijatra Irvina Yaloma. On je čovjek koji je, unatoč svjetskoj slavi i desetljećima iskustva, javno priznavao da je i u svojim kasnim osamdesetima redovito odlazio na supervizije i tražio podršku kolega. Čovjek koji je, kada mu je u osamdeset osmoj godini umrla supruga, iskreno napisao da tek sada u potpunosti shvaća klijenticu koja mu je zbog gubitka muža došla na terapiju kada je on imao četrdeset i dvije godine. Od takvih se veličina učim poniznosti u radu s ljudima i držim svoj um otvorenim.

U istinskom radu s traumom nema nikakvih instant-rješenja. On ne bliješti, nema filtere i ne događa se pod svjetlima reflektora. On se odvija u tišini terapijske sobe, kroz spori, zahtjevni hod po žici i kroz mukotrpno stvaranje sigurnog doma za nečiji preplašeni živčani sustav. Od terapeuta zahtijeva da raste zajedno s klijentom, a ne da se postavlja iznad njega. Zato čuvajte sebe i svoje rane. Kada birate osobu kojoj ćete povjeriti svoju psihu, nemojte padati na papire kojima netko maše niti na to koliko često iskače iz medijske paštete. Gledajte je li ta osoba sposobna biti iskreno ponizna pred vašom boli – jer to je ono što zapravo iscjeljuje i polako nas vodi iz tame u svjetlo.

Ana Bijelić je šibenska terapeutkinja. Ima vlastitu psihoterapijsku praksu Restart i suosnivačica je udruge Valovi za brigu o emotivnom i mentalnom zdravlju. U svom radu promovira važnost cjelovitog psihoterapijskog pristupa – tijelo, emocije, um i duša. Pruža pomoć pri suočavanju s emotivnim i mentalnim izazovima te oporavku od trauma. Više informacija možete pronaći na www.centar-restart.com