Koliko nas i u odrasloj dobi pokušava zaslužiti priznanje koje nikada nismo dobili od roditelja? U novoj kolumni za ŠibenikIN psihoterapeutkinja Ana Bijelić kroz iskustvo jednog svog klijenta otvara pitanje odnosa s autoritarnim očevima i posljedica koje takvo odrastanje može ostaviti na naše odnose, posao i zdravlje. Pritom povlači zanimljive, ali i provokativne paralele s Marilyn Monroe, Michaelom Jacksonom, Donaldom Trumpom i Andrejem Plenkovićem, propitujući koliko potreba za roditeljskim odobravanjem može oblikovati čak i ponašanje najpoznatijih i najmoćnijih ljudi.
U moju psihoterapijsku ordinaciju nedavno je ušetao muškarac u srednjim pedesetim godinama, visokoobrazovan, ostvaren i naizgled uspješan. Zapravo, na terapiju su ga poslale supruga i kći, prepoznajući da teret koji nosi postaje pretežak za njegovo zdravlje.
Vidjelo se da je započeo terapiju da udovolji ženi i kćeri koje su zaključile da su njegovi tjelesni simptomi na neki način povezani s njegovom psihom jer bi se aktivirali u trenucima kada bi pritisak na poslu postao neizdrživ.
Nakon uvoda u terapiju kad je shvatio da mu ja neću tražiti dijagnoze niti što u njemu ne valja, dogodio se preokret koji svaki terapeut priželjkuje: početni otpor i stav „tu sam samo da odradim zadatak za njih“ počeo je nestajati.
Kako se klupko pred njim polako odmotavalo, iskreno ga je zainteresiralo ono što smo počeli otkrivati. Shvatio je da tjelesni simptomi nisu slučajnost, već krik tijela koje više ne može podnositi star i duboko usađen obrazac.
Odrastao je uz oca koji je bio rigidni direktor iz bivšeg sustava, a poslije u prvim redovima HDZ-a — autoritarna figura čija se riječ nije preispitivala i čija se ljubav morala mukotrpno zarađivati. Bez obzira na promjene sustava i zastava, u njegovoj obiteljskoj dinamici uvijek je postojalo samo jedno pravilo: pokori se, šuti i ostvari rezultat.
Jedini emocionalni amortizer u tom hladnom domu bila je njegova majka, topla i brižna žena. No, ona je oboljela od raka i preminula kada je njemu bilo tek 15 godina. S njezinim odlaskom, u osjetljivoj tinejdžerskoj dobi, ostao je potpuno sam i nezaštićen pred strogim ocem. Izgubio je utočište, a jedini način da preživi u kući bio je da u potpunosti prihvati očev kôd: šuti, trpi i budi savršen.
Taj kôd je prepisao u svoj profesionalni život. Kada ga na poslu pritisne autoritarni direktor, ne postavlja granice i ne buni se. Umjesto toga, pokorava se, bjesomučno radi i pokušava zadovoljiti nemoguće kriterije, dok njegovo tijelo vrišti: „Dosta je!”
Djeca su mu trenutno na fakultetu, a njegova silna želja da im omogući bezbrižno školovanje i stabilnu budućnost zapravo je glavno pogonsko gorivo koje ga „gura“ da izdrži sve što treba. Za njih je spreman podnijeti svaki udarac. U toj žrtvi leži i jedna golema pobjeda koja ovom čovjeku daje nevjerojatnu dubinu.
Iako je u poslovnom svijetu ostao zarobljen u potčinjavanju, u svom privatnom životu uspio je prekinuti transgeneracijsku traumu. Prema svojoj djeci je čak i previše blag, potpuno suprotan svom rigidnom ocu. Ta je blagost i toplina zapravo živa ostavština njegove rano preminule majke u njemu — ljubav koju je sačuvao i koju danas nesebično daruje. Zahvaljujući toj svjesnoj odluci da ne ponovi očeve pogreške, ima blizak odnos sa svojom kćeri i sinom – ne trenira ih, već jednostavno voli.
Dok je privatno naučio pružiti toplinu, u uredu još uvijek proživljava univerzalnu ljudsku dramu. To je bjesomučna, doživotna glad za validacijom autoriteta — očajnički pokušaj ranjenog djeteta u njemu da od ukočenog šefa, koji nesvjesno mijenja oca, konačno dobije nikad dočekanu potvrdu: „Vrijediš. Vidim te. Ponosan sam na tebe.“
Glad za validacijom se ne manifestira kod svakoga jednako. Dok jedni u tišini uništavaju vlastito zdravlje, drugi prazninu pokušavaju zatrpati apsolutnom moći, reflektorima i kontrolom.
Potreba da poništiš vlastito biće, svoje zdravlje ili svoja uvjerenja kako bi te autoritet konačno primijetio, u pop-kulturnoj sferi najčešće se lijepi kao etiketa ranjenim ženama. Njezin ultimativni, najglamurozniji i najtragičniji arhetip je Marilyn Monroe. Javnost ju je desetljećima banalizirala svodeći je na bespomoćnu djevojčicu koja svakog muškarca zove „tata“. No, stvarna Marilyn bila je iznadprosječno inteligentna žena koja je, u znak prosvjeda protiv holivudskih studija koji su je eksploatirali, osnovala vlastitu produkcijsku kuću u vrijeme kada žene to nisu radile. Pobijedila je sustav, ali nije uspjela pobijediti ranu napuštenog djeteta.
Prazninu koju je ostavio biološki otac očajnički je pokušavala popuniti kroz brakove i afere s najmoćnijim figurama tog doba. U poznatom piscu Arthuru Milleru tražila je intelektualnog oca, u Joeu DiMaggiu zaštitnika, dok je u predsjedniku Johnu F. Kennedyju potražila ultimativni autoritet — samog „oca nacije“ koji drži u rukama poluge cijeloga svijeta. No, ta ju je bjesomučna glad za validacijom onih na najvišim pozicijama moći na kraju stajala života.
Njezina izravna muška protuteža, kralj iste te autodestruktivne praznine, bio je Michael Jackson. Njegov otac Joe Jackson bio je nemilosrdan autoritet koji je djecu bjesomučnim radom i fizičkim nasiljem gurao prema slavi. Malom Michaelu bilo je zabranjeno zvati ga „tata“ — smio je izgovoriti samo ime „Joseph“.
Jackson je postao najuspješniji izvođač u povijesti, planetarna zvijezda koja je kroz pljesak milijuna tražila mrvicu očeva odobrenja. No, na tu je očinsku okrutnost odgovorio potpunim brisanjem sebe: kroz plastične operacije doslovno je prepravljao lice kako ne bi nalikovao na oca, a emocionalno je ostao zarobljen u tijelu dječaka. Poput mog klijenta, Michael Jackson je na autoritet odgovorio potčinjavanjem i destrukcijom vlastitog tijela kako bi preživio u sjeni obiteljskog tiranina.
Potpuno drukčiji, ali jednako bolan muški odgovor na očinsku ranu vidimo kod muškaraca koji ne bježe od rigidnog direktora — nego sami odluče postati taj direktor. Oni prazninu ne liječe suzama, nego je prelijevaju u beton, zlato i kontrolu.
Dobar primjer za to je Donald Trump. Njegov otac Fred bio je emocionalno okrutan čovjek koji je priznavao samo dvije kategorije ljudi: „ubojice“ i „gubitnike“. Kada odrastaš gledajući kako ti otac starijeg brata proglašava gubitnikom i uništava mu život jer je pokazao blagost, tvoj nesvjesni um donosi odluku: „Postat ću ubojica kakvog otac želi.“
Cijela Trumpova grandioznost, zlatni neboderi s njegovim imenom i bjesomučna potreba za moći zapravo su krik dječaka koji nikada, baš nikada ne smije izgubiti. Priznati poraz za njegovu psihološku strukturu ne znači samo izgubiti izbore; to znači ponovno postati dječak kojeg će otac odbaciti.
Na našim prostorima, ta ista muška rana poprima znatno suptilniji, ali svima prepoznatljiv profesorsko-tehnokratski model vječnog odlikaša. Stil vladanja Andreja Plenkovića savršeno oslikava tu dinamiku. Kada odrastaš u sjeni oca koji je bio monumentalna figura akademske elite, profesor komunikologije i medijski mag koji kontrolira javnu riječ, bazična valuta za dobivanje pažnje nije sirova snaga, nego intelektualna superiornost i savršena forma.
Zato se njegova očinska rana ne skriva iza zlatnih tornjeva, nego iza neprobojnog birokratskog rječnika. Njegov prepoznatljivi „profesorski gnjev“ i dociranje novinarima zapravo su obrambeni štit dječaka koji se panično boji da će biti uhvaćen u pogrešci — jer u njegovom primarnom kôdu pogreška znači gubitak validacije. Kada domaća javnost postane previše kritična, on spas i ocjenu „odličan“ traži kod još većeg, europskog autoriteta u Bruxellesu.
Bilo da bježimo u bolest i potčinjavanje poput Michaela Jacksona i mog klijenta na poslu, ili u bjesomučnu kontrolu poput Trumpa i Plenkovića, mehanizam je isti. Svi oni, na ovaj ili onaj način, još uvijek rade u tvrtki svog primarnog oca-direktora. Iscjeljenje ove duboke rane ne dolazi onda kada taj otac — ili stvarni šef u uredu, ili biračko tijelo — konačno kaže: „Bravo.“ Iscjeljenje počinje u trenutku bolnog, ali oslobađajućeg odustajanja od nade da će se to ikada dogoditi.
Moj klijent je u svom domu već učinio najteži korak: prekinuo je lanac, oživio toplu ostavštinu svoje majke i svojoj djeci ponudio posve drugačiji svijet. Sada je vrijeme da taj isti korak učini i za samoga sebe u uredu. Istinsko odrastanje počinje onog dana kada unutarnjem, rigidnom autoritetu uručimo simbolički otkaz.
Tada zapravo odrasla osoba preuzima odgovornost i sama sebi postaje autoritet koji daje najvažniju dozvolu od svih: dozvolu za postojanje, odmor i nesavršenost.
