Mnoga su se mjesta za izlaske tijekom desetljeća ugasila, neka su ostala tek u sjećanjima, a neka su prerasla u dio gradske povijesti. U Šibeniku je jedno od takvih mjesta bila Alta, diskoklub koji je sedamdesetih godina mladima ponudio drukčiji način druženja, izlazaka i uživanja u glazbi. Alta je bila dio nove urbane kulture u vrijeme kada diskoklubovi još nisu bili uobičajena pojava. Klub je otvoren 1976. godine, radio je tek godinu dana prije nego je zatvoren zbog odluke tadašnje vlasti, ali ostavio je veliki trag u životu Šibenika
Iza projekta stajao je Drago Diklić, jedno od najpoznatijih imena hrvatske zabavne i jazz glazbe, dok je klub u Šibeniku vodio tada mladi Zoran Škugor, koji će poslije izgraditi karijeru u glazbenom menadžmentu. Alta nije bila samo još jedan poslovni pothvat, nego i pokušaj stvaranja prostora u kojem će se mladi okupljati uz glazbu koja je tada predstavljala nešto novo.
- Alta je bila moja firma, a imali smo četiri kluba. Jedan je bio u Zagrebu, jedan u Šibeniku, jedan u Slavonskom Brodu i još jedan u Velikoj Gorici - prisjeća se Diklić.
Šibenik se pokazao dobrim izborom, a klub je brzo privukao publiku. U to vrijeme nije bilo mnogo sličnih mjesta na kojima su mladi mogli plesati uz glazbu i družiti se izvan uobičajenih gradskih okupljališta.
- To je tada bilo nešto novo. Šibenik nije imao takvo mjesto za izlazak i klub je vrlo brzo prihvaćen. Zašto baš Šibenik? Zašto ne -kaže Diklić kroz smijeh.
Dodaje da je Šibenik bio dobar izbor za takav projekt, a u klub je i sam povremeno dolazio. Sjeća se atmosfere i mladih koji su ondje pronalazili prostor za druženje, dok danas teško izdvaja neku konkretnu večer ili događaj. Alta je, kaže, bila lijepa priča, a njezin značaj možda se najbolje vidi upravo u činjenici da je ostala u sjećanjima onih koji su je posjećivali.
Ploče iz inozemstva i redovi prije otvaranja
Za Zorana Škugora Alta je bila mnogo više od mjesta na kojem se puštala glazba. Klub je ubrzo postao središte okupljanja mladih iz Šibenika i okolice, a interes je bio toliko velik da se na ulaz čekalo i prije početka programa.
- Odmah je proradio i već nakon dan-dva bio je dupkom pun - prisjeća se Škugor.
U klubu je radilo desetak ljudi, a glazbeni program bio je njegov važan dio. Ploče nisu uvijek bile lako dostupne, pa su ih nabavljali gdje god su mogli, uključujući i inozemstvo. Pomagali su i pomorci koji su ih donosili s putovanja.
- Otvarao se u deset navečer, a ljudi bi već u devet čekali ispred. Bilo je to nešto novo i mislim da bi se i danas događalo isto - kaže Škugor.
Upravo je taj osjećaj novosti, smatra, bio jedan od razloga zbog kojih je Alta tako brzo postala popularna. Nije se dolazilo samo poslušati glazbu, nego i biti dio nečega što je u tadašnjem Šibeniku predstavljalo drukčiji oblik zabave. Da je klub imao važnu društvenu ulogu, Škugor je shvatio i mnogo godina poslije, u susretima s ljudima koji su ondje izlazili.
- Koliko mi je ljudi posljednjih godina reklo da bi se smijali kad bi se prisjetili kako su se upoznali u klubu. Neki su mi pokazivali svoju djecu i govorili tko zna bi li ih bilo da nije bilo kluba - govori kroz smijeh.
Takve priče, kaže, najbolje pokazuju da klubovi nisu samo prostori za noćni izlazak. Oni su mjesta na kojima nastaju prijateljstva, veze i uspomene, a njihova se važnost često prepozna tek kada ih više nema.
Šibeniku nedostaje mjesto za mlade
Iako su od vremena Alte prošla desetljeća, Škugor smatra da se temeljna potreba nije promijenila. Mladi i danas trebaju mjesta na kojima će se okupljati, upoznavati i provoditi vrijeme uz glazbu. Problem je, kaže, što je ponuda u Šibeniku ograničena, osobito izvan turističke sezone.
- Šibeniku nedostaje klub, posebno ljeti, ali i zimi. Mladi nemaju kamo izaći, sve se svodi na kafiće. Nešto bi se trebalo pokrenuti - smatra.
Zimski mjeseci posebno su izazovni. Dok ljeti grad ima više gostiju i događanja, tijekom ostatka godine nedostaje sadržaja koji bi zadržali živost gradskog života. Škugor ističe da to nije problem samo Šibenika, nego i drugih dijelova Hrvatske, gdje se ponuda često oslanja na ljetnu sezonu.
Nakon četrdeset godina vratio se u Šibenik, a razmišljao je i o mogućnosti da ponovno pokrene neki sličan projekt.
- Vratio sam se u Šibenik nakon 40 godina i volio bih pokušati nešto ponovno otvoriti, ali o tom potom - kaže.
Osim kluba, Šibeniku bi, prema njegovu mišljenju, dobro došao i veći prostor za koncerte i druga događanja, dvorana koja bi mogla primiti nekoliko tisuća ljudi. Spominje i informaciju koju je dobio o mogućnosti takvog prostora u Crnici, na području nekadašnjeg TEF-a.
Diklić, s druge strane, ne pokušava ponuditi jednostavan odgovor na pitanje zašto Šibenik danas nema diskoteku poput Alte. Vremena su se promijenila, kao i navike publike, a svaki naraštaj pronalazi vlastite načine zabave. Ipak, sjećanje na Altu ostaje podsjetnik na razdoblje u kojem je klub mogao postati važan dio gradskog života.
Od klupskih večeri do velikih arena
Promjene u načinu izlazaka vidljive su i na široj glazbenoj sceni. Škugor smatra da se publika koja je nekoć punila klubove danas sve češće okuplja na velikim koncertima, osobito kada je riječ o narodnjačkoj glazbi.
- Prije desetak godina narodnjačka priča bila je vezana uz klubove, a danas su to uglavnom sportske dvorane i arene - kaže.
Osvrće se i na rasprave o zabranama nastupa pojedinih izvođača, u kojima se, smatra, glazba često isprepliće s politikom. Ni stanje na domaćoj zabavnoj sceni ne vidi osobito optimistično. Posebno ga zabrinjava nedostatak pjesama koje bi postale veliki hitovi i ostale u pamćenju publike.
- Da budem iskren, u zabavnoj glazbi više nema hitova - kaže Škugor.
Kao primjer navodi Doru, za koju se, prema informacijama kojima raspolaže, godišnje prijavljuje 300 do 400 pjesama. Smatra da bi iz tolikog broja prijava trebalo nastati više pjesama koje će publika prepoznati i prihvatiti.
- To mi dovoljno govori o tome kakva je situacija. Nemam riječi za to da toliko ljudi ne može izbaciti hit -zaključuje.
Diklić se, pak, na glazbenu prošlost osvrće s nostalgijom. Smatra da se nekada stvarala drukčija glazba, s većim naglaskom na pjesme i njihove tekstove, ali ne zanemaruje činjenicu da svako vrijeme donosi vlastite ukuse i izvođače.
- Onda je bilo puno hitova. Producirala se drugačija glazba nego ova današnja. Bile su pjesme sa smislom i tekstovima i sve zajedno - kaže.
Diklićev angažman u Šibeniku bio je tek jedan dio njegove bogate karijere. Rođen 1937. godine u Sinju, školovao se u Zagrebu, gdje je učio violinu i trombon, a već sredinom pedesetih počeo se baviti jazzom i zabavnom glazbom. Nastupao je u inozemstvu, vodio orkestre, skladao pjesme i sudjelovao u organizaciji brojnih glazbenih događanja.
- Ja sam bio pomalo, rekao bih, svaštar u svojoj profesiji. Malo sam pjevao, pa svirao, pa sam osnovao diskografsku kuću i agenciju za koncerte, putovao sam po svijetu s mojim orkestrima. Imao sam i trgovinu gramofonskih ploča. Imao sam klubove, tako da je bilo svega i svačega. Čovjek se mora stalno mijenjati -kaže Diklić.
Bio je vezan i uz Zagrebački festival, a poznat je i po duhovitim dosjetkama. Prisjećajući se vremena kada mu nisu dopuštali da na festivalu pjeva šansone jer su ga smatrali jazz-glazbenikom, prepričava kako je kolegama, među kojima je bio i Arsen, uzvratio da su oni više 'šanksonjeri' nego šansonjeri.
Danas i dalje svira, pjeva, igra bridž i druži se. Na pitanje o oproštaju od pozornice ne odgovara kao čovjek koji je spreman zaključiti svoju glazbenu priču.
- I dalje sam aktivan, izlazim, družim se, smijem se, zezam se. Godine su tu, ali ja se osjećam kao mladić -kaže.
Alta je odavno prestala raditi, a tragovi njezina postojanja danas se ponajprije čuvaju u sjećanjima nekadašnjih posjetitelja. Diklić je Altu pokrenuo, a Škugor joj je dao svakodnevni ritam i vodio njezin rad. Njihova sjećanja danas podsjećaju na ono što gradu, prema Škugorovu mišljenju, ponovno nedostaje: mjesto na kojem će se mladi okupljati, slušati glazbu i upoznavati, a iz običnih večernjih izlazaka stvarati uspomene koje traju desetljećima.
