Na današnji dan prije 84 godine, 2. studenoga 1942., talijanske okupacijske vlasti provele su masovno uhićenje muškaraca u Zatonu kod Šibenika. Prema sačuvanoj povijesnoj kronici mjesta, pohvatali su muškarce u dobi od 16 do 60 godina, a njih 250 odveli u koncentracijski logor na otoku Molatu. Bio je to jedan od najtežih dana u ratnoj povijesti Zatona, mjesta koje je tijekom Drugog svjetskog rata pretrpjelo masovna uhićenja, deportacije i pogubljenja stanovnika.
Kao povod za uhićenja talijanske su vlasti navele partizanski napad na njihove vojnike kod Vodica. Umjesto da odgovornost utvrđuju među sudionicima napada, okupatori su represiju usmjerili na stanovništvo Zatona.
Muškarci su odvedeni iz svojih domova i upućeni prema Molatu, gdje su talijanske fašističke vlasti nekoliko mjeseci ranije uspostavile koncentracijski logor za stanovništvo Dalmacije. U njemu su završavali osumnjičeni za suradnju s partizanima, ali i članovi njihovih obitelji, žene, djeca i starije osobe.
Deportacije su počele mjesecima ranije
Uhićenje 250 Zatonjana nije bilo prvo masovno odvođenje stanovnika tog mjesta.
Sačuvan je izvorni izvještaj talijanskih karabinjera od 14. srpnja 1942. godine. U njemu stoji da je parobrod Viotti toga dana u 11 sati isplovio iz Zatona prema koncentracijskom logoru na Molatu, prevozeći 52 člana obitelji osoba koje su okupacijske vlasti smatrale ilegalcima.
Među deportiranima bilo je deset muškaraca, 13 žena i 29 djece i mladih do 18 godina. Taj dokument pokazuje da su se u logor odvodile čitave obitelji, uključujući i malu djecu.
Ujesen iste godine represija je dodatno pojačana.
Prema zatonskoj kronici, talijanski su vojnici 2. listopada 1942. na ulicama mjesta ubili devetoricu muškaraca, a njihova tijela bacili u more u zatonskoj luci. Samo mjesec dana poslije uslijedila je deportacija 250 muškaraca.
Na Molatu su završavale čitave obitelji
Koncentracijski logor na Molatu bio je jedno od glavnih mjesta zatočenja stanovništva s područja sjeverne Dalmacije tijekom talijanske okupacije.
Koliko je logor brzo rastao pokazuje izvještaj zadarske kvesture od 15. kolovoza 1942. godine. Tada su ondje već bila 2337 zatočenika, među kojima 1021 žena i 450 djece.
Uvjeti života bili su iznimno teški. Zatočenici su boravili u prenapučenim barakama i šatorima, uz nedovoljno hrane, loše higijenske uvjete i nedostatak odjeće i pokrivača. Mnogi su obolijevali, a dio interniraca nije preživio zatočeništvo.
U logor su odvođeni stanovnici Šibenika, Vodica, Zatona, Tribunja, Tisnog, Betine, Murtera, Prvića, Zlarina, Krapnja i drugih dalmatinskih mjesta.
Zaton je tijekom rata izgubio velik dio stanovništva
Godina 1943. donijela je nova stradanja. Prema povijesnoj kronici, talijanske su vlasti u ožujku odlučile Zaton potpuno blokirati, uz zabranu ulaska i izlaska iz mjesta pod prijetnjom smrtne kazne.
U lipnju su uslijedila nova pogubljenja. Dana 9. lipnja 1943. strijeljana su trojica Zatonjana dovedena s Molata, a četiri dana poslije talijanski su vojnici na mjesnom groblju bez suđenja strijeljali još 18 osoba, među njima 16 Zatonjana.
Prema istoj kronici, tijekom rata poginulo je ukupno 230 stanovnika Zatona. Mjesto je 1939. godine imalo oko 1600 stanovnika, a na popisu 1953. njih 1264. Na pad broja stanovnika utjecali su ratni gubici, ali i iseljavanje.
Masovna deportacija 2. studenoga 1942. ostala je jedan od događaja koji najbolje svjedoče o razmjerima represije nad stanovništvom Zatona. Iza podatka o 250 odvedenih muškaraca bile su obitelji koje su ostale bez očeva, sinova i supruga, ne znajući kada će ih ponovno vidjeti.
