Nagrada Županije Ljazeru Čivljaku potvrda je uspješnog rada i truda: ‘Supruga mi je najveća potpora i desna ruka’

- Ovakvo priznanje znači mnogo jer potvrđuje da sam na bio na pravom putu, radio što sam i kako trebao. Uočen sam između svih tih građana u županiji i ovo je velika čast. Ovo je veliki motiv, iako nekako te nagrade dođu na kraju. Ipak, s druge strane bit će motiv i drugima da vide da se trud isplati. Velika mi je bila čast da me pozovu u kazalište i hvala svima koji su me predložili i izabrali - govori nam Čivljak.

Ovo nije jedina nagrada koju je dobio kroz dugu karijeru pa spomenimo tako onu za najbolji suvenir koju su on i dizajnerica Franka Baranović dobili za kutiju za nakit u obliku šibenskog botuna. Dobio je i 'Zlatni bagatin' koja je njemu i sedmorici kolega obrtnika čiji obrti uspješno, neprekidno rade i promiču vrijednosti obrtništva 50 i više godina dodijelilo Udruženje obrtnika Šibenik.

Njegovi radovi proputovali su i cijeli svijet, iz njegove male radnje 'izašao' je i poklon za papu Benedikta XVI. kada je izradio sliku Blažene Djevice Marije s papinskim grbom. Bio je to dar Svetom Ocu prilikom njegova posjeta Hrvatskoj. Otputovali su njegovi komadi nakita i u Norvešku u kraljevsku obitelj, a sudjelovao je i na izložbi Art Deco u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2011. godine, kada je za tu prigodu izradio srebrnog anđela inspiriran vitrajem iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

Zlatarna Simon Čivljak ove godine slavi 62. rođendan, a Ljazer nam kaže da će on raditi dok mu zdravlje to dopusti.

- Dok me zdravlje posluži, tu sam. Supruga mi je najveća potpora i desna ruka. Bez nje ništa! Osim obaveza u kući, radi u radnji, pomaže u radionici, ima mota i uvijek je tu - govori nam.

U centru Šibenika njihova butiga je od 1965. godine, a tijekom 60 godina puno se toga promijenilo. Stara gradska jezgra prije je bila centar života, imala pregršt dućana, ljudi, šušura i žamora. Danas, posebno kad dođu zimski mjeseci, osim njega radi još nekolicina njegovih kolega, pokoji salon, dućani koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke i par kafića.

- To je situacija koja nije samo u Šibeniku, već u većini hrvatskih gradova. Centri se ‘prazne’, ali ima nas nekoliko koji se ‘držimo’. Treba se snalaziti i moramo se snaći i u ovakvim uvjetima. U Šibeniku postoji nekoliko obiteljskih zlatarni i svi se mi držimo zajedno. Bez suradnje, nema ništa, čovjek nije stvoren da živi sam, a i ta pozitivna ‘konkurencija’ više vrijedi nego bez nje i u svakoj struci to je motiv - otkriva nam.

Koliko je zajedništvo bitno, kako u poslu, tako i u obitelji, istaknuo je i u govoru koji je održao u ime svih laureata koji su ove godine dobili nagrade i priznanja Županije.

- Ove nagrade ne dijelimo samo mi koji danas stojimo ovdje, nego i naši suradnici, kolege i obitelji koji su nam bili podrška. Oni su potvrda našeg dosadašnjeg rada i truda i predanosti, dokaz da smo na dobrom putu te da se rad, znanje i zajedništvo prepoznaju i cijene.

Njemu je ovaj posao, kako nam kaže, bio suđen.

- Četvrta sam generacija zlatara u obitelji i ovaj posao mi je nekako bio suđen. Otac me, možda, indirektno 'uvalio' u ovu struku. Kad bih kao dijete došao u radnju uvijek bi mi dao neki zadatak i malo po malo zavolio sam ovaj posao. Dok bi druga djeca 'picavala' da idu igrati nogomet, ja bih išao u butigu. Otac me naučio ovome. Naravno, bilo je tu i učenja tijekom karijere kako su dolazili novi alati i modernizacija, ali ono najvažnije došlo je od oca od kojeg sam naslijedio struku i ljubav. Toliko je priča koje bih moga ispričati da ne bi stalo u knjigu (smijeh). Mogu li zamisliti da sam radio neki drugi posao? Imam osjećaj ne da ne bih znao, ali da se ne bih snašao. Ovo je ono što jesam - kaže nam za kraj.