Sabina je primalja u šibenskoj bolnici, a već s 10 godina znala je čime se želi baviti: ‘Svaki porod mi je i dalje emotivan’

Da se želi time baviti znala je od djetinjstva, a za sve je ‘kriva’ baka njezine prijateljice koja je bila primalja. Kao dijete upijala je njezine priče i pri izboru srednje škole nije dvoumila.

- Baka od moje najbolje prijateljice bila je primalja i ona je tako lijepo pričala o svojem zanimanju da sam ja s 10 godina rekla: ‘Ja ću biti primalja’. Imala sam sreće da sam ‘upala’ u Primaljsku školu u Zagrebu koja je tada primala 60 učenika - priča nam Sabina.

Rođena je i odrasla u Zagrebu, ali baka i djed s majčine i očeve strane su iz Dubrave kod Tisnog i oduvijek je sanjala kako će tu živjeti. Iako je nakon završene srednje škole nekoliko godina radila prvo u Zagrebu, zatim i u Belgiji, krajem 1999. godine doselila je u Dubravu.

- U Belgiji sam živjela i radila sedam godina, ali i kad sam odlazila to nikad nije bilo ‘zauvijek’. Jednostavno sam htjela vidjeti kako je to biti u nekoj drugoj državi, raditi tamo, upoznati neku drugačiju kulturu. Kako tamo naša diploma za primalje nije bila verificirana, radila sam kao sestra ranga koji su priznavali, a jedno vrijeme sam i volontirala. U Belgiji sam rodila stariju kćer i to je bilo jedno stvarno predivno iskustvo. Ipak, srce je došlo na svoje kad smo doselili u Dubravu - priča nam Sabina.

- Imala sam sreće, posao sam našla odmah i eto, 26 godina sam ovdje. Neke bebe koje sam porodila na početku svoje karijere ovdje, danas su majke. Prvi put kad se dogodila takva situacija bila sam malo u šoku, zar vrijeme tako brzo prolazi, pa koliko ja godina ima (smijeh). Sjećam se da je netko pozvonio, otvorila sam vrata i tu je bila trudnica u pratnji majke. Kaže ona: ‘Znate, vi ste mene porodili s njom’. Pa kako, zar je ta beba već odrasla žena. Danas je to sve češće, naravno - govori nam.

Odjel na kojem radi je među najsretnijima u bolnici, mjesto gdje se rađa novi život. Naravno, bude tu i onih manje lijepih priča koje svi oni nose sa sobom jer kraj radnog vremena ne znači da se ‘isključe’.

- Biti primalja je više od posla, to je poziv. Ne završava krajem radnog dana. Kad imam neki prekrasan porod, budem još danima u tome. Svaki je lijep, ali postoje oni kad sve ide glatko, fino. Ponesete ga sa sobom. Nažalost, nosimo sa sobom i težinu jer ovdje bude i tužnih priča. Srećom, njih je puno manje. Meni je velika privilegija i čast raditi ovdje, biti na početku novog života i to je poseban trenutak koji se ne može mjeriti s ničim drugim. Ja sam dva puta rodila i ništa ne mogu usporediti s time. Što se tiče ovog posla, moram kazati da je meni i dalje svaki porod poseban trenutak i nisam s vremenom postala ravnodušna. Onaj trenutak kad primiš dijete u ruke, predaš ga mami...i dalje je puno emocija, pa evo čujete mi i u glasu - govori nam Sabina.

Na koliko je poroda bila u ovih 26 godina, točan broj ne zna, ali sigurno je četveroznamenkast.

- Posljednjih godina manje je djece. Prije rata bilo je oko 1500 poroda, danas se brojke vrte oko 700. Iako većina danas ima jedno ili dvoje djece, u posljednje vrijeme primjećujem da nam dolazi sve više majki na treći ili četvrti porod. Tako da, čini se da se stvari mijenjaju. Naravno, postoje neki periodi kad je ‘baby boom’, to je obično u rujnu kada dolaze ‘božićne i novogodišnje’ bebe, i početkom godine kada su u pitanju ‘valentinovske’ - smije se.

Primalje osim zdravstvene skrbi, pacijentima pružaju emocionalnu potporu, tu su kao pomoć, utjeha, rame za plakanje i prijateljice s kojima će se radovati. Toliko toga u jednom zanimanju, odnosno zvanju kako one sve kažu, a ipak manjak zdravstvenih djelatnika problem je koji je godinama aktualan.

- To je trend koji je prisutan i u drugim europskim zemljama, samo što one razvijenije to lakše rješavaju. Problem nedovoljnog vrednovanja ovog, ali i brojnih drugih zanimanja, prisutan je godinama i kad bi država prepoznala i vrednovala ih, problem bi se riješio. Kod nas u Hrvatskoj je došlo do toga da nas je sve manje i bojim se kako će to izgledati u budućnosti.

Sabina je završila i preddiplomski stručni studij i stekla zvanje prvostupnice, a to je put kojim danas većina mladih sestara ide.

- Šteta je što u Šibeniku nemamo školu za primalje, ali nadam se da će se i to promijeniti. Mi imamo ovdje dosta specifičnu situaciju jer većina primalja nam je iz drugih mjesta, osim ovih mlađih koje su išle na dodiplomski u Split ili Rijeku. Nadam se i da ćemo razviti svijest u našem društvu i da će zdravstveni sustav prepoznati potrebu još bolje skrbi za majčinstvo. Nedavno je otvoreno prvo Savjetovalište za trudnice, babinjače i dojilje pri Klinici za ženske bolesti ipotodništvo u KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu. Ja sam prije 30 godina posjećivala takvo savjetovalište u Belgiji gdje sam tada živjela. Iskreno se nadam da će uskoro svaki centar i svaki grad, kao što bi to trebalo i biti, imati takvo savjetovalište namijenjeno svim trudnicama, majkama, očevima i djeci - objašnjava nam.

Ima li neki događaj ili porod koji posebno pamti.

- Kao što sam kazala, svaki je poseban jer čudo rađanja novog života je svaki put poseban doživljaj. Ipak, jedan me posebno taknuo i to je bio porod prijateljice od moje kćeri. Ona se uvijek bojala igle, boli, padala u nesvijest i svi smo se bojali kako će ona sve ovo izdržati. No, kad je došao taj trenutak, ona je sve tako lijepo prošla, s osmijehom na licu. Kada žene dođe u trenutak majčinstva, mnogo toga se kod nje mijenja i pretvori se u čvrstu ženu - kaže nam.

I za kraj pitamo je bi li opet birala ovo zanimanje.

- Uvijek. Kao što su mi srce, duša i tijelo došli na jedno mjesto kad sam doselila u svoju Dubravu, to isto mogu kazati za ovaj posao. Ovaj poziv. Sretna sam što imam privilegiju ovo raditi i svaki put bih ponovno izabrala isto. Porod je nezaboravni trenutak i veza za rodilju i primalju, te lijepa pozitivna emocija prisutna u odnosu majke, njezinog djeteta i primalje svjedoči mi događaj koji mi je uljepšao jedan Uskrsni ponedjeljak i potvrdio koliko posebnu profesiju imam. Toga dana zatekla sam se u malom mjestu Pirovac, u dječjem parku gdje je vrvilo od beba i male djece. U jednom trenutku jedna mama je rekla: ‘Teta Sabina, pa ovo su sve vaša dječica! Bilo ih je devet, onih koje sam primila u ruke i predala ih u naručje njihovim majkama u trenutku kada su se rodili i provirili u ovaj svijet. To je istinsko bogatstvo života - kaže nam.