Šibenska energana još je na papiru, a već kruže priče o otpadu iz Like: Stručnjaci objašnjavaju što je stvarni problem

Aktualna afera s nelegalno odloženim opasnim otpadom u Lici i kod Benkovca ponovno je otvorila pitanje što Hrvatska zapravo radi s otpadom koji nije moguće reciklirati.

Nelegalno zbrinjavanje očito može biti unosan posao, ali Hrvatsku skupo stoji i legalno slanje otpada u druge države. Prema dostupnim podacima, godišnje se iz Hrvatske izveze više od 100 tisuća tona komunalnog i oko 50 tisuća tona opasnog otpada, uz trošak koji se procjenjuje na desetke milijuna eura.

Upravo zato ponovno se aktualizirala tema postrojenja za energetsku oporabu otpada, odnosno energana kakve već desetljećima rade u brojnim europskim državama.

Šibenska energana još je samo projekt na papiru

Šibenik je zasad jedan od gradova koji je tu mogućnost konkretizirao. Za potencijalno postrojenje u sklopu sustava Bikarac izrađuje se studija izvodljivosti, dok je Studija utjecaja na okoliš upućena na ocjenu Ministarstvu zaštite okoliša.

To, međutim, ne znači da je donesena odluka o gradnji energane.

U dijelu javnosti posljednjih se dana pojavila i tvrdnja da bi se upravo u budućoj šibenskoj energani mogao spaljivati opasni otpad pronađen u Lici.

Takav scenarij teško je povezati s realnošću već zbog vremenskog okvira. Otpad iz Like zahtijeva sanaciju sada, dok potencijalna šibenska energana, čak i ako prođe sve potrebne procedure i bude donesena odluka o njezinoj gradnji, ne bi mogla biti završena još najmanje pet do šest godina.

– Izrađivači studija zaista ne samo da poštuju sve dogovorene termine nego su krajnje ozbiljno ušli u ovaj posao uz dodatni angažman. Jako im je stalo da se za jedan takav projekt, koji u Hrvatskoj ne postoji, zaista ozbiljno pripremi sva dokumentacija i da on zaživi – kaže Robert Podrug, direktor CGO-a Bikarac.

Možemo li jednostavno sve reciklirati?

Jedan od najčešćih argumenata protiv gradnje energana jest da bi umjesto spaljivanja trebalo reciklirati sav otpad.

Problem je što stopostotno recikliranje u praksi nije ostvareno ni u državama koje su u kružnom gospodarstvu znatno naprednije od Hrvatske. Nakon odvajanja i recikliranja ostaje dio otpada koji nije moguće ponovno upotrijebiti ili materijalno oporabiti.

Upravo je pitanje što napraviti s tim ostatkom.

Peter Kling iz finske konzultantske i inženjerske tvrtke AFRY, jedan od stručnjaka uključenih u pripremu dokumentacije za potencijalnu šibensku energanu, smatra da recikliranje i energetska oporaba nisu suprotstavljeni koncepti.

– Recikliranje je vrlo dobro rješenje, ali moguće ga je provoditi samo do određene mjere. Uvijek će ostati određeni ostaci iz reciklažnih centara, a mogućnosti za njihovo zbrinjavanje su ili odlaganje na odlagališta, što je najlošija opcija, ili njihova termička obrada, pri čemu se proizvode toplinska i električna energija. Zato recikliranje i postrojenje za energetsku oporabu otpada nisu konkurenti. Oni se međusobno nadopunjuju i oboje je potrebno – objašnjava Kling.

Energetskom oporabom, dodaje, istodobno se rješava dio problema gospodarenja otpadom i proizvodi lokalna energija.

Što je s emisijama i zdravljem?

Upravo su moguće posljedice za okoliš i zdravlje stanovnika jedan od glavnih razloga zbog kojih dio Šibenčana zazire od projekta.

Kling kaže kako je takva zabrinutost očekivana, ali ističe da moderna europska postrojenja podliježu izuzetno strogim pravilima, posebno kada je riječ o emisijama u atmosferu.

– Takva su postrojenja pod vrlo strogim nadzorom, osobito kada je riječ o emisijama dimnih plinova. One se kontinuirano prate, a ako prijeđu dopuštene granične vrijednosti, postrojenje ne može nastaviti s radom – kaže.

Prema njegovim riječima, uspoređuju li se takva postrojenja s korištenjem drugih krutih goriva za proizvodnju jednake količine toplinske i električne energije, emisije energana na otpad mogu biti niže upravo zbog vrlo strogih okolišnih propisa kojima podliježu.

Energana nije zamjena za recikliranje

Rasprava o mogućoj šibenskoj energani zato se ne bi trebala svesti na izbor „recikliranje ili spaljivanje“. Redoslijed je upravo obrnut: nastanak otpada treba spriječiti gdje god je moguće, zatim ponovno koristiti proizvode i materijale, što više otpada odvojeno prikupiti i reciklirati, a tek ostatak koji se više ne može korisno materijalno oporabiti razmatrati za energetsku oporabu.

Šibenik tek treba dobiti odgovore na niz važnih pitanja – od količine i vrste otpada koja bi završavala u postrojenju, preko kapaciteta i tehnologije do utjecaja na okoliš i ekonomske opravdanosti cijelog projekta. Upravo tome studije koje su u izradi i trebaju služiti.

No povezivati današnji problem opasnog otpada iz Like s postrojenjem za koje još nije ni odlučeno hoće li se graditi i koje u najboljem slučaju ne bi postojalo još godinama, nema ozbiljno uporište.

S druge strane, stvarni problem ostaje: Hrvatska će i uz sve veće stope recikliranja imati ostatni otpad koji negdje mora završiti. Ako ga ne želi zakopavati na odlagalištima niti desetke milijuna eura trošiti na njegovo zbrinjavanje u inozemstvu, energetska oporaba jedna je od opcija o kojoj će se prije ili poslije morati ozbiljno razgovarati.