Snježana Ćaleta cijeli je radni staž provela u Osnovnoj školi Fausta Vrančića: ‘Voljela bih da me pamte kao dobrog čovjeka’

Snježana je cijelu svoju profesionalnu karijeru, od prvog radnog dana, provela u istoj školi, a posljednjih 12 i na njezinom čelu kao ravnateljica.

Kako kaže, rad s djecom bio je njezin izbor od samog početka.

- Znala sam da želim raditi s djecom. Iako jezici omogućuju širok spektar poslova, u ono vrijeme je ipak postojalo manje mogućnosti, a rad djecom je ono što me oduvijek zanimalo.

Nisam se pokajala, a kada bih ponovno birala, najvjerojatnije bih opet radila s djecom i u školi. Ipak, teško je sada govoriti što bi bilo kada bi bilo - kaže Ćaleta.

U radu u školi vidi brojne prednosti, ponajprije slobodu izražavanja i priliku da čovjek svakodnevno uči i razvija se.

- Svaki je dan drugačiji i, što je najvažnije, nikada nije dosadno. Rad u školi vas oplemenjuje, a rad s djecom je više od običnog zanimanja. To je poziv, a ne samo posao. Vaš mentalni sklop stalno je prilagođen djeci i, čak ni u privatnim trenucima, ne možete se potpuno isključiti. No zauzvrat dobivate jako puno – generacije djece i brojne lijepe uspomene - priča nam.

Svoj je radni vijek započela 1992. godine, u jeku Domovinskog rata. Prisjeća se kako je tada svakodnevno putovala i radila u posebnim, ratnim okolnostima.

- Bilo je izazovno, išli smo na Prvić, Zlarin i u Zaton, ali djeca su bila divna, kolege također. Ostale su mi predivne uspomene- kaže.

Nakon dugogodišnjeg rada u nastavi, tijekom kojeg je predavala dva strana jezika i bila razrednica, odlučila se okušati u novom izazovu – ravnateljskom poslu.

- Od prvoga dana radila sam kao nastavnica engleskog i talijanskog jezika, bila sam i razrednica, a rad s dva strana jezika bio je zahtjevan i naporan. Osjetila sam da je vrijeme za nove izazove i da sam u nastavi dala sve od sebe. Nisam znala što me sve čeka, ali znala sam da ću dati sve od sebe - govori nam.

Tijekom godina više je puta birana na čelnu funkciju i to je nešto što joj puno znači jer je potvrda dobrog rada. Jedan od najtežih trenutaka tijekom njezina ravnateljskog mandata bila je pandemija koronavirusa i prelazak na nastavu na daljinu.

- To je sigurno bilo jedno od najtežih razdoblja. Morali smo pomiriti različite stavove i pronaći najbolja rješenja. Na kraju smo sve uspjeli organizirati i nije bilo većih problema ni s roditeljima. Iz te smo situacije isplivali na najbolji mogući način -prisjeća se.

Iako se obrazovanje tijekom godina mijenjalo, odnos prema učenicima i roditeljima, smatra, uvijek treba ostati isti – temeljen na razgovoru, razumijevanju i međusobnom poštovanju.

- Danas je roditeljima mnogo toga dostupnije i informiraniji su nego prije. Ali ako im se sve lijepo objasni i ako im pristupite prije svega kao roditelju i čovjeku, sve se može riješiti. Čarobna rečenica u svemu je: 'Mi smo tu da vam pomognemo.'

Posebno mjesto u njezinu sjećanju zauzimaju razredi kojima je bila razrednica.

- Najdraži trenuci svakako su vezani uz moje razrede. Odnos s učenicima ne završava njihovim odlaskom iz škole i tome svjedoče brojni susreti s bivšim generacijama. Baš jučer, kada sam odlazila iz škole, srela sam bivšeg učenika i dobar smo dio puta proveli u razgovoru, kao da smo se jučer vidjeli. Uvijek se lijepo jave. Mali je ovo grad, a profesori i nastavnici, osim što podučavaju, na neki način i odgajaju djecu. Djeca kojoj sam predavala na početku karijere danas imaju svoju djecu i lijepo je gledati tu smjenu generacija- priča nam.

Odlazak u mirovinu, kaže, ne doživljava teško.

- Kada dođete do 65. godine, ostvarite uvjete za mirovinu i znate da ste ispunjeni svojim poslom, postignućima i svime što ste dali djeci i kolegama, onda odlazite bez žaljenja.

Ipak, priznaje kako ravnateljski posao zahtijeva cijelog čovjeka.

- Ako želite taj posao raditi na pravi način, to je svakodnevni rad i velika odgovornost. Praktički nema odmora. Sada se želim prvo dobro odmoriti. Kućni sam tip tako da su moji hobiji većinom vezani uz dom. Više vremena planiram posvetiti i putovanjima. Volim putovati i sada ću pokušati iskoristiti vrijeme za sve ono za što prije nisam imala dovoljno prilike.

Posebno zahvaljuje kolegama, za koje kaže da su joj tijekom ravnateljskog mandata bili velika podrška.

- Imala sam predivne kolege i oni mi nikada nisu otežavali ravnateljski posao. Naprotiv, rad s njima bio mi je zadovoljstvo. A oproštaj od škole prošao je upravo onako kako sam i željela -emotivno, opušteno i vedro, baš onako kako treba biti kad je čovjek sretan jer je dočekao mirovinu. Baš sam jučer, kada sam se opraštala, rekla da bih voljela da me pamte kao dobrog čovjeka, kao nekoga tko je volio pomoći i tko je uvijek želio da sve ide u dobrom smjeru - kaže nam za kraj.