Tihi odlazak Šibenskog lista kao medijske institucije i web-adrese u povijest

Sadržaj na toj medijskoj adresi vidljivo se bio prorijedio u drugoj polovini prosinca, od koje su i Slobodna, kao i Jutarnji list, krenuli s naplatom najvažnijih informacija, analiza, kolumni i posebnih priloga na svojim internetskim izdanjima kroz pretplatu.

Čitateljima internetskog Šibenskog lista – dosad uglavnom besplatnog - nije ponuđena mogućnost da se pretplate na Šibenski list, pa da kroz ta vrata imaju ulaz i u sve tekstove Slobodne Dalmacije, dok je novinarima Šibenskog lista, koji lani nisu otišli u mirovinu ili na nova radna mjesta, zajamčen nastavak radnog odnosa, uz suradnju sa Slobodnom iz Šibenika.

Kao da se Hanza Media odlučila za tihi odlazak Šibenskog lista kao medijskog imena i internetske adrese u povijest.
Tjednik Šibenski list je osnovan 16. kolovoza 1952. kao glasilo Narodnog fronta za grad i kotar Šibenik, u opsegu od samo 4 početne stranice većeg formata, u crno-bijelom tisku.

Prvi glavni urednik mu je bio Nikola Bego, a tiskao se u samostanu svetog Lovre, gdje je bila nacionalizirana Tiskara „Kačić“. S vremenom je povećao broj stranica na 8 i 12, te znatno širio sadržajnu lepezu, osiguravši stabilnu publiku i nakladu od oko 1300 primjeraka, a uz nisku prodajnu cijenu primjerka, da bi bio dostupan i čitateljima s nižim prihodima. To ga je nakon reformskih mjera iz 1967. dovelo u gubitke, pa je prestao izlaziti te godine.

Ponovno je pokrenut 29. travnja 1978., pod uredništvom Josipa Grbelje, kao glasilo SSRNH Šibenika. Tijekom Domovinskog rata donosio je i „Ratni tjednik“, uz tri posebna izdanja (1991., 1993. i 1994.). Od sredine 1990-ih mu je vlasnik Šibensko-kninska županija, koja ga je ubrzo prodala Dubrovačkom vjesniku, pod čijom kapom od 31. srpnja 2004. izlazi na 64 stranice manjeg formata, u boji, modernijoj tehnici i u nakladi gotovo četiri puta većoj od one iz 1990-ih (kad se prodavao u manje od 400 primjeraka).

Tada je uz Branimira Perišu kao glavnog urednika i ekipu odličnih novinara Šibenski proživljavao posljednje sretne dane, pred nadolazećim udarima što ih je tiskanim medijima donosilo vrijeme interneta i besplatnih informacija.

Nakon što je Slobodna Dalmacija preuzela Šibenski list, a Hanza Media Slobodnu, Šibenski je nastavio izlaziti, ali ne više kao poseban list, nego kao prilog Slobodnoj četvrtkom, no i dalje sa svojim imenom i posebnim identitetom. Zatim se pod pritiskom tržišta uprava Slobodne odlučila za pokretanje internetskog portala sibenski.hr, kao besplatnog ili djelomično besplatnog, uz prestanak tiskanog izdanja, a od ove godine, čini se, i za gašenje posebnog portala Šibenskog lista, tako da čitatelji informacije iz Šibenika i županije sada mogu pratiti kao pretplatnici Slobodne Dalmacije, na njezinom portalu ili u tiskanom izdanju Slobodne, dok se i ono ne ugasi.

Kad je prije gotovo 74 godine počeo izlaziti Šibenski list, te 1952. u Šibeniku je bilo još 10 posto nepismenih i više od 30 posto polupismenih stanovnika, pa su tadašnje dnevne i tjedne novine imale, ne samo političku, nego i obrazovnu ulogu. Iako je imao samo četiri stranice, taj početni Šibenski list je zadovoljavao većinu znatiželje tadašnjih malobrojnih čitatelja: političari i javni službenici su dobivali na uvid sve što su tada trebali znati, a ostali su nalazili važne obavijesti o kino-programu, nogometu i veslanju, te poneku crticu iz povijesti, kratke zanimljivost iz grada i obavijesti iz matičnog ureda o rođenima, vjenčanima i umrlima.

Sjećam se da bi mi otac, koji je u počecima Šibenskog bio jedini novinar s prethodnim iskustvom pisanja za Slobodnu i Vjesnik, znao reći da je puno onih govorancija, što su ih bili objavljivali, moglo biti i kraće i jasnije, i da novine moraju donositi samo novosti, ali da je i to što je Šibenski imao na četiri stranice pametnome bilo dosta, iako nije bilo ni po mise.

Šibenski iz vremena Davorke Blažević, Ive Mikuličina, Jordanke Grubač, Brane Periše, Zdravka Pilića, Marije Lončar i ostalih vrhunskih šibenskih novinara obraćao se sve obrazovanijoj publici, koju je internet počeo navikavati na besplatne informacije, pa su najprije napuštali kupovanje tiskovina, a zatim zaobilazili i portale koji naplaćuju internetska izdanja.

Danas kad su preživjeli na tom uzavrelom medijskom tržištu u zemlji i svijetu, od Jutarnjeg i Slobodne do Economista i New York Timesa, počeli naplaćivati internetske sadržaje, za tradicionalni Šibenski list kao da je ponestalo mjesta. Osobno mi je kao suputniku Šibenskog, gotovo od njegovih prvih brojeva tiskanih u svetoga Lovre do danas, posebno zadovoljstvo što je svoju najvišu prodanu nakladu (od oko stabilnih 3100 primjeraka) ostvarivao početkom omekšavajućih 1980-ih kad mu je glavni urednik bio moj otac, Josip Jakovljević, te u dva posebna broja, kad su u istom paketu četvrtkom, uz Šibenski i Slobodnu, na dar čitateljima bili poklonjeni moj Veliki rječnik šibenskih riči (2018. godine) i Šibenski prezimenik (2019.), obje knjige u po rekordnih 4000 primjeraka.

Što je Šibenski list kao kulturološka adresa bio i tko ga je sve stvarao, dajući mu poseban šibenski pečat, neka ilustriraju ova imena njegovih glavnih novinara unazad 74 godine: Omer Jureta, Joško Čelar, Milan Mudronja, Mile Orlović, Mirko Urošević, Dragutin Grgurević, Đuro Bećir, Mirko Radak, Mirko Sekulić, Zdravko Kedžo, Jordanka Grubač, Stipe Baranović, Marijan Džambo, Davorka Blažević, Marina Jurković, Katarina Rudan, Branimir Periša, Marija Lončar, Zdravko Pilić, Zorana Deljanin, Đurđa Vrljević, Krešimir Gulin, Ana Petrić, Toni Veljača i Marko Podrug.