Šibenski bonkulović: Kuglof sa Stare ceste

Po receptu „od babe“ Karmen Bedrica, rođene Šarić

Bonkulović - gurman, onaj koji voli dobro pojesti. U Šibeniku moga djetinjstva a i danas, bonkulović je bio naziv za „pozitivca“ – za nekoga ko voli dobro i kvalitetno pojesti. Lijepe „bokune“, od svega pomalo. „Gustožo“ i dobro, baš za vjekovni gušt uživanja u spizi iliti hrani. Bonkulović je znalac – zna što je dobro, kako se jede i s kim se sjeda za stol blagovati.

Kuglof, kolač koji ima zanimljivu povijest, a sličan je talijanskoj torti pandoro. To su kao one lipe u škatulama šta nam dođu za blagdane. Teško je takvu napraviti. U Austriji je bio kolač koji se služio na velikim događanjima, a redovno se urešavao cvićem, sezonskim voćem, svićama… Prošao je i kroz Austro-Ugarsko Carstvo, gdje se ustalio i postao jedan od profinjenijih kolača, a dodaje mu se i bajama i ružine vodice. Franjo Josip i Marija Antoaneta bili su dobar marketing kuglofu. Zasigurno je kuglof priko Austro-Ugarske doša i u naše krajeve. E, neka je.

I evo, naravski, sad mi se dok ovo ovdje pišem javljaju sjećanja na mirnu valu ditinjstva moga, šta bi reka i zapiva Ivo Pattiera. Moj susjed iz Miminca, po kojemu su se u posebne dane širili mirisi upravo ovih kuglofa, pogača, slatkih kruhova i ostalih prigodnih delicija. Sjetih se i mirisa vrućega kruha koji se širio iz „Šarine“ pekare s jedne i Žeravičine pekare s druge strane. Govorim o „Partizanu“ u Mimincu, tinelu moga odrastanja.

Jer, osim ovakvog kuglofa koji je bija svečaniji, radile su se i druge slične brzinske delicije. Jedna je bila kuglof, ali onaj s manje „matrijala“, to jest bez voća i takvih stvari, nego samo dvi boje smjese – žuta i kafena – koje se prožimaju i kao valovi prolaze kolačem. Bez puno jaja, a za boju se koristio kakao ili poneko i ponekad čokoladni prah. Bilo je i žena koje ne bi dobro napravile, ali ko je smija reći. Onda bi se ono tisto zalipilo za nepce, pa je izgledalo ka’ da „šopate“ tuku. Znate li vi mlađi šta znači „šopati“ tuku? Nije se moglo s nepca skinuti bez dobrog udarca jezikom ili se odma napiti vode. Ali bilo je i onih stvarno lipih – i mirisom, i izgledom, i okusom.

Ima i drugih sličnih kolača. Ma ne sličnih, nego „siromašnijih“, primjerenijih osiromašenoj provinciji Dalmaciji nego Bečkom dvoru. Tako imamo i pandišpanju, a i slatki kruv koji je najbolje radila moja teta Bepina. O tome ćemo nekom drugom zgodom.

Ovaj kuglof koji smo napravili, slikali i kušali napravljen je po receptu „od babe“ moje prijateljice Karmen Bedrica, rođene Šarić, stare obitelji sa Stare ceste, koju ćemo uz mnoge recepte zasigurno opet spominjati. Ovaj kuglof koji je na slikama i čiji recept donosimo, uz moju malu pomoć napravila je moja druga prijateljica, iliti supruga, Karmen Krnčević. Dakle, K. u. K., šta nas opet dovodi do Beča, jer je Austro-Ugarska bila K. u. K. – Kaiserlich und Königlich, šta oće reći carski i kraljevski. Ali i Šibenik je kraljevski grad, zar ne?

Znači, evo sastojaka:

50 deka brašna

12 deka masti (masti, ne masla ili ulja – masti! Ovo je bitno!)

15 deka cukra

4 žumanjca

2 bjeljanca (užbaćena u snig)

1 do 2 deca mlika

10 deka suvica

Korica od limuna, izgratana

Malo soka od limuna

Teke ruma

Vanilin cukar

Teke soli

Cukar za posipanje (štaub)

Kvas

– Mi smo mimo recepta dodali još suvoga, kandiranoga voća.

Sve to lipo izmiksano i u kalup stavljeno. Kažu da je ovaj kolač u početku bija puni, ali su napravili kalup jer se sredina nije mogla dobro ispeći. Bija je od keramike, pa od aluminija, a danas ih već ima svakojakih. Neki kažu da rupa i ukras simboliziraju Sunce. A može bit svašta. U svakom slučaju, provajte. Vrijedno je truda.

U slast vam!