U novom nastavku gastro serijala ŠibenikIN-a „Šibenski bonkulović“ vraćamo se okusima i mirisima djetinjstva, u kuhinje naših baka u kojima su se pripremali nezaobilazni kiflići s orasima. Uz recept za prhke kolačiće koji, kako autor kaže, „šest jezika govore, a sedmi natucaju“, stiže i simpatična zgoda s arheoloških iskapanja na Bribirskoj glavici, kada je doktor Stjepan Gunjača imao poseban način čuvanja oraha od mladih suradnika.
Evo smo prošli put pisali o jednom „ratnom“ Dikinom receptu, jelu koje se spremalo i u našim „građansko težačkim“ obiteljima. E, jer i tu ima razlika i gradacija. U stvari, to je jedna cijela sociološka studija, ali o tome u Bonkuloviću nećemo, jerbo bi zasigurno izazvalo mnogih polemika.
Ostavit ćemo to za neke druge teme, a mi se prisjetimo još jednog mirisa i okusa djetinjstva. Ovo su spremale obe moje bake. I ona šibenska Blaženka i ona sinjska Zdenka. Kiflići s orasima. Onaj lijepi prhki mirišljavi kolačić od kojeg „mrliši“ cijela kuhinja. A orasi?
Oni su posebna priča. Evo jedne ukratko. Znači moj prvi arheološki teren na Bribirskoj Glavici. S doktorom Stjepanom Gunjačom i ekipom. Zamislite scenu – tučemo u tinelu i čistimo orase. On ode vanka „napraviti đir“ i ostavi naredbu:“ Pivajte!“. I mi smo pjevali. Zašto? Da on zna da ne papamo orase koji su nam trebali za kolače. Itako, lipi dobri orasi i sve što se može s njima napraviti.
Evo receptić za kifliće koji šest jezika govore, a sedmi natucaju.
Dakle:
200 g masla,
200 g orasa očišćenih i samlivenih;
300 g brašna,
200 g cukra,
1 vanilin šećer bourbon i prašak za pecivo,
štaub cukar.
U posudu staviti orase i cukar i maslo i vanilin i prašak, pa izmišati, onda brašno. Možemo i mikserom, ali kad stavimo brašno najbolje rukama. Zamotati u prozirnu foliju i ostaviti jednu uru u frižideru. Rasporediti na trake, a trake na manje komadiće od kojih izvaljamo kiflice i dademo im oblik. Posložimo u padelu na papir za pečenje i u špaker na 130 stupnjeva 15ak minuta. Kad su gotove, pustimo ih da se ohlade pa ih izvadimo i uvaljajmo u štaub šećer.
Ovaj put su mi ispali stvarno izvrsni jer mi je orae dala naša prijateljica Luca iz Grahova, tako da su lipi domaći, a ne oni grančavi iz dućana.
Svitu moj lipi, prisjetite se mama i baka i dobar vam tek!
