Arsen Anton Ostojić i Katja Matković uoči šibenske premijere: 'Kristalni planet' nije običan crtić, svi ga gledaju bez daha

Ono što je zanimljivo - projekt se temelji na originalnom scenariju legendarnog Dušana Vukotića, prvog neameričkog dobitnika Oscara za animaciju 1962. godine za film ''Surogat'' i jednog od ključnih autora Zagrebačke škole crtanog filma. Tri desetljeća kasnije scenarij je, u suradnji s međunarodnim partnerima i poznatim animacijskim studijem u Pragu, oživotvorio redatelj čiji su filmovi proteklih godina bili hrvatski kandidati za Oscara. Glas glavnoj junakinji filma, 11-ogodišnjoj djevojčici Rei ''posudila'' je glumica Katja Matković, koju je proslavila uloga Pauline P.  Uoči projekcije filma, publika u Kući umjetnosti Arsen imat će priliku u 15 sati i 30 minuta družiti se s mladom glumicom  i redateljem. U razgovoru su nam otkrili neke detalje o nastajanju ovog animiranog filma pa pročitajte u nastavku što smo doznali od redatelja Arsena Antona Ostojića i mlade glumice Katje Matković.

Gospodine Ostojiću, jedan susret s Vašim profesorom s Akademije dramskih umjetnosti prije 30 godina, kada Vam je pokazao scenarij radnog naslova ''Kristalni otmičari'', doveo je do realizacije, mnogi se slažu, vrlo važnog filma za domaću kinematografiju – i produkcijski i tematski. Što Vas je privuklo u tom scenariju te Vas potaknulo da priču prenesete na filmsko platno?

Ova pustolovina zvana Kristalni planet traje doista već više od tri desetljeća. Naime, prvu verziju scenarija napisao je Dušan Vukotić, zajedno sa svojim koscenaristom Aleksandrom Žiljkom davne 1995. godine. Meni je Dušan Vukotić pokazao taj scenarij negdje 1996. ili 1997. godine. Mi smo, naime, ostali u dobrim odnosima, ja sam već tada bio završio Akademiju dramske umjetnosti, bio sam i u Americi, i pri jednom svom posjetu on mi je s ponosom pokazao taj scenarij, ja sam ga pročitao i jako mi se dopao jer je bio topao ljudski, zanimljiv, baš onako za odličan dječji film.

Na žalost, prerana smrt 1998.godine spriječila je Dušana Vukotića da ga realizira i ja sam deset godina nakon njegove smrti zamolio njegovu udovicu, našu poznatu glumicu Melitu Andres Vukotić, pravo na taj tekst, jer bih ga pokušao realizirati, što je ona i učinila.

I onda opet deset godina nakon toga počeo sam sa službenim pripremama jer je to veliki projekt i nisam odmah ni znao kako ga realizirati. Tako da mi je jako drago da je ta duga, duga avantura došla svom kraju i da se sad film vrti po kinima i da ga publika gleda i da im se sviđa. To je najvažnije.

Publika Vas poznaje kao redatelja igranih filmova, Vaši su filmovi bili i hrvatski kandidati za Oscara. Koliko je bilo različito režirati animirani film, jeste li morali mijenjati svoj način rada, s kojim ste se izazovima susreli ?

 Ja često i samog sebe iznenadim s onim što radim, a kamoli ne kritičara ili publiku. Nastojim se ne ukalupiti i nastojim izaći izvan okvira. Mislim da je to uvijek neka dobra pozicija za umjetnika, da se ne uljuljka u nešto što već zna raditi i što može napraviti poluzatvorenih očiju. I vrlo zanimljivo je to pitanje, jer ja nikad u životu nisam napravio nijedan kadar animacije - niti ja znam crtati, niti znam animirati u kompjuteru. Ali kada je riječ o režiji, tu je moj posao bio vrlo sličan onome kako bih ja to radio i u igranom filmu.

Na neki način smo ovo i radili kao da je igrani film, po kadriranju. Jer ovo nije onaj djetinjasti crtić gdje patkice plešu i pjevaju i slično, gdje je sve šareno. Ima i nekih svojih ozbiljnih dijelova, pravih emotivnih dijelova. I to mi je jako drago, jedan dječak kojeg smo intervjuirali nakon projekcije rekao nam je da je film vrlo emotivan, što je istina.

Ali ta emocija je došla od režije i tu sam opet, kako sam koristio emociju u filmu ''Ta divna splitska noć'' ili ''Haliminom putu'' - evo je opet i u ''Kristalnom planetu''. Naravno, ona je tu dodatak - taj nekakav dječji element, pustolovni element, znanstveno-fantastični nije primaran, ali sve je to onda uokvireno jednom pričom koja, nadam se i mislim da drži vodu i gledatelja na neki način dirne, potakne, zaokupi ga. Eto, to je bila moja namjera i s te strane je moja režija u ovom filmu animiranom bila vrlo slična režiji i u igranom filmu.

''Kristalni planet'' je znanstveno-fantastični animirani film koji otvara pitanja odnosa prema prirodi, različitosti i pohlepi. Kako ste te teme približili djeci, a da priča zadrži pustolovnost i radnju razumljivu tim mlađim gledateljima?

Film ima više razina, nije baš za vrtićku djecu, oni su premali za pratiti tu priču. No, zato su ona starija djeca izvanredno reagirala na prikazani film, a kroz njegovu pustolovnu priču mi nismo gurali namjerno i neke ekološke teme. Ekologija je nekako došla sama po sebi, kako smo smišljali ideje što se može sve napraviti, tako bi nam to došlo kao nešto normalno u radnji filma: aha, ako postoji neki negativac, osim što hoće tog našeg malog slatkog glavnog junaka, možda on još nešto drugo radi što je negativno, a to može biti zagađivanje – i tako je došlo to pitanje ekologije. Naravno, tu ima i nekih drugih slojeva filma, svako dijete će za sebe naći nešto što mu je zanimljivo i odgovara mu.

Katja, publika te poznaje kao Paulinu P.  Ovaj put nisi glumila kao dosad već samo glasom, ''posudila'' si ga glavnom liku, 11-ogodišnjoj djevojčici Rei. Kako ti je bilo odraditi takvu glumačku rolu ?

Bilo mi je izazovno jer sam navikla na glumu gdje se vidi što radiš. Ranije sam radila neke sinkronizacije, ali nije to bilo nešto previše. Tako da mi je zaista bilo izazovno zato što mi je sve ovo bilo novo.

Istina je da me svi poznaju kao Paulinu P, i to će tako najvjerojatnije zasad nekako i ostati, ali mi je drago da me publika sada može doživjeti i u nekakvom drugom izdanju, drugom liku.

Što ti je bilo najizazovnije, uskladiti govor s likom na ekranu ili dočarati osjećaje?

Morala sam izraziti osjećaje samo svojim glasom i to mi je bilo nešto potpuno novo jer sam inače jako ekspresivna osoba, kada nešto pričam izražavam se jako puno pokretima, različitim izrazima lica. Tako da mi je bilo najizazovnije samo glasom dočarati osjećaje jer ih inače pokazujem i na druge načine.

Kako je izgledalo snimanje u studiju?

Imala sam tekst ispred sebe i monitor na kojem je bio animirani film. Pročitala bih jednom rečenicu, zatim bismo dio po dio gledali film, a kada smo odgledali taj neki kratki isječak iz filma, pročitala bih opet rečenicu. Onda bismo pogledali odgovara li moj glas uz tu scenu, jesam li dobro pogodila intonaciju i izražajnost tog svog lika, prenijela emociju.

Gospodine Ostojiću, koja Vam je bila glavna misao vodilja kada ste radili ''Kristalni planet'', što ste željeli da djeca ponesu sa sobom nakon što ga odgledaju?

Nije ovo sad neki marketinški poziv, ali ''Kristalni planet'' je film kojeg zaista treba pogledati. Ne samo radi sjećanja na Dušana Vukotića, jer mi je drago da ovaj film čuva sjećanje na njegovo ime, na njegovo djelo, nego je film doista zanimljiv. Jer se gleda, ono, netremice. Znate kako djeca kad idu u kino - ako im je malo dosadno, malo gledaju u mobitel, malo pričaju, malo ćakulaju, pa dignu se, prošetaju…. Ovdje, iz našeg iskustva, kad krene film, svi samo sjede i gledaju dok ne završi, tako da mi je drago da smo to postigli, to smo i htjeli.

Čitav film je zapravo metafora o tome kako djevojčica Rea nadilazi svoju bol i kako je čitava ta pustolovina jedan način koji njoj pomaže da od relativno tužne djevojčice na kraju postane sretna i zadovoljna jer se čitav svijet vratio u svoju neku normalu. I pri tome je zabavno pratiti tu pustolovinu i te borbe kako se to sve riješi. I zaista mi je drago što je Tvrđava kulture odabrala ''Kristalni planet'' za početak jesenske filmske sezone u Kući umjetnosti Arsen.

 Katja, kako ti je redatelj Arsen Anton Ostojić pomagao tijekom snimanja, pamtiš li neki njegov savjet koji ti je olakšao posao?

Redatelj nije bio samo na snimanju, više sam imala priliku družiti se s njim prije i poslije snimanja. A jedan savjet koji mi je ostao u osjećanju je ono što mi je rekao prije samog početka cijelog posla oko sinkronizacije i snimanja -  da budem svoja, da se opustim i to mi je puno pomoglo, i tako sam i napravila.

Kakav je bio osjećaj prvi put čuti svoj glas iz animiranog lika, bi li nakon ovog iskustva rado ponovno radila sinkronizaciju? I što bi poručila djeci, zašto pogledati ''Kristalni planet''?

Iako baš i ne volim čuti svoj glas, bio je  odličan osjećaj gledati animirani lik i čuti ga. Bilo mi je, doduše, neobično zato što nisam vidjela svoje lice ni njegove izraze, već samo čula svoj glas, no jako sam bila zadovoljna, mislim da sam lijepo uskladila svoj glas s tim likom. I sigurno bih opet radila neku takvu sinkronizaciju pa ću vidjeti što dalje slijedi, što me čeka. Preporučila bih ovaj film svima, ne samo djeci nego i odraslima, zato što mislim da je film super za sve uzraste, drugačiji je, nije na istu foru koju drugi crtići imaju. ''Kristalni planet'' jedan je pozitivan film s lijepom porukom i evo, poziv svima da ga pogledaju.