Koliki su trebali biti ostaci bastiona sv. Nikole u Zadru da ih ne zaborave ucrtati na kartu UNESCO-ve zaštite?

Naime, na ključnoj karti na internetskim stranicama UNESCO-a, posebnom bojom označene su granice svjetskog kulturnog dobra. Bastion sv. Nikole nije unutar tih granica. Njegovi ostaci u sjeverozapadnom uglu zadarskog poluotoka, u neposrednoj blizini urbanih instalacija “Pozdrava suncu” i morskih orgulja, toliko su vidljivi da se postavlja logično pitanje kako je do toga došlo.

BASTION SV. NIKOLE JEDAN JE OD TRI NAJVEĆA NA BEDEMIMA ZADRA

Srednjovjekovni obrambeni bedemi Zadra počinju se ozbiljno modernizirati gradnjom bastiona početkom tzv. Trećeg mletačko-osmanskog rata (1537. - 1540.), kako bi mogli odoljeti vatrenom oružju kojeg su koristili Osmanlije. Zadatak modernizacije Venecija je povjerila glavnom inženjeru, glasovitom arhitektu Michele Sanmicheliju i njegovom nećaku Giangirolamu, koji su u to vrijeme radili i na šibenskoj tvrđavi sv. Nikole. Kad je Michele Sanmicheli u svibnju 1537. godine došao u Zadar, sa sobom je donio projekt gradnje novih utvrda. Odmah se počinju graditi nova Kopnena vrata i veliki bastion Grimani uz njih. Ostatak novih bedema gradi se pomalo, a gradnja se produžava sve do druge polovine 16. stoljeća. Posljednja na red dolazi obrana Zadra na obalnoj strani, prema otoku Ugljanu i otvorenom moru. Na tom pravcu, dijelom se ojačavaju i moderniziraju postojeći srednjovjekovni bedmemi, a dijelom se grade i novi bastioni. Jedan od njih je bastion sv. Nikole, nazvan po srednjovjekovnom ženskom benediktinskom samostanu sv. Nikole koji je porušen kako bi se bastion sagradio. Novi samostan kasnije je sagrađen malo dalje od bastiona. Postojao je sve do 1798. godine kad je najprije pretvoren u vojnu bolnicu, a kasnije u vojarnu.

Bastion sv. Nikole zapravo je bio polubastion jer je imao samo tri strane bedema, ali to ne mijenja ništa na stvari. Najveći bastioni na gradskim bedemima Zadra bila su dva sagrađena u njihovom jugoistočnom uglu (bastioni Grimani i Citadela) na najosjetljivijoj točki kod Kopnenih vrata, i bastion sv. Nikole u sjeverozapadnom uglu bedema. U drugoj polovini 16. stoljeća, ispred Kopnenih vrata Zadra sagrađena je jaka tvrđava kao dodatna zaštita najosjetljivije točke na bedemima prema kopnu.

NA KARTI UNESCO-a NEDOSTAJE TREĆINA ZADARSKIH BEDEMA

Ostatke bastiona sv. Nikole bilo je teže promašiti nego pogoditi. Svatko tko se dulje vrijeme znanstveno bavi povijesnom arhitekturom obrambenih sustava brzo bi uočio osnovnu morfologiju bastiona 16. stoljeća: tehniku zidanja, kosinu bedema, obli ugao i neobično uzdignuće prema uglu bastiona. Naime, gledajući iz pozicije morskih orgulja, taj dio Zadra je neobično povišen. To je zato što je bastion, kako je to uobičajeno, bio nasut zemljom kako bi se na njega dovukli topovi.

Posebno je pitanje je li i modernizirane ostatke srednjovjekovnog bedema - na jugozapadnoj strani prema otvorenom moru - također trebalo uključiti u prijedlog za zaštitu UNESCO-a. Po mome mišljenju jest, jer su tako modernizirane fortifikacije Zadra bile dio sustava koji je uključivao i kamene nasipe u moru ispred bedema, takozvane porporele. Prema tome, na karti UNESCO-a - koja prikazuje međe svjetskog kulturnog dobra - nedostaje jugozapadni dio novovjekovnih obrambenih bedema Zadra. To je ukupno trećina svih bedema Zadra, računajući i tvrđavu ispred Kopnenih vrata.

UNESCO, ICOMOS I OSTALE VRLO UVAŽENE INSTITUCIJE

Sad dolazimo do toga tko je pogriješio. Obrambeni bedemi Zadra dio su tzv. transnacionalnog kulturnog dobra, koje još uključuje utvrđene gradove Bergamo, Peschieru di Garda i Palmanovu u Italiji, grad Kotor u Crnoj Gori i tvrđavu sv. Nikole u Šibeniku. Izvorni prijedlog saržavao je još niz samostalnih utvrda i utvrđenih gradova u sjevernoj Italiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Prijedlog je bio blago rečeno prilično konfuzan, prije svega zbog nedovoljnog poznavanja problematike. Jedini međunarodno priznati stručnjak za fortifikacije, koji je radio na projektu, bio je sveučilišni profesor iz Crne Gore Ilija Lalošević, koji je doktorirao na venecijanskim utvrdama Boke Kotorske.

Međutim, pravi autor ovako skraćenog prijedloga bio je francuski sveučilišni profesor Nicolas Faucherre, koji je vrednovao prijedlog ispred nevladine organizacije Međunarodnog vijeća za spomenike i spomeničke cjeline, skraćenog naziva ICOMOS na engleskom jeziku. Nicolas Faucherre je u rujnu 2016. posjetio Zadar i obišao obrambene bedeme, nakon čega je napisao izvješće, koje je zapravo sadržavalo totalnu izmjenu prijedloga. Ali i nakon njegove dobronamjerne intervencije u prijedlog, on je ostao potpuno konfuzan.

Budući da se priča vrti i oko raznih sveučilišta, pokušat ćemo to objasniti ovako: ako krupnu grešku napravi student koji je napisao diplomski rad, ili doktorand koji je napisao doktorski rad, to nije samo njegova greška. To je itekako i greška njegovog mentora. A u ovom slučaju mentor je stručna osoba koja je ispred ICOMOS-a vrednovala prijedlog za upis zadarskih bedema na popis UNESCO-a.

Što nas sve dovodi do pitanja kako se izrađuju prijedlozi upisa nekog kulturnog dobra na popis UNESCO-a. Što uopće znači UNESCO kad se na površan način može ući na njegov popis? Zapravo ništa posebno.

Ali nama ipak sigurno puno više nego Francuskoj, Njemačkoj i Italiji.