Kuga koja je 1649. godine opustošila Šibenik iz pera Frane Divnića

ŠIRENJU KUGE POGODOVALO JE NEZNANJE I PRAZNOVJERJE

“A da to i ne bude jedino zlo u ovome nesretnom gradu, pridružio se i bič strašne zaraze kuge što su je iz neprijateljske zemlje, gdje je uvelike harala, prenijeli Vlasi koji su tamo odlazili u pljačku.” Tako je Frane Divnić počeo opis kuge u Šibeniku. Bolest je otkrivena 8. lipnja 1649. godine jer je tog dana od posljedica zaraze umro jedan težak u predgrađu. Da stvar bude još gora, upravo je tih dana u Šibeniku bio tradicionalni godišnji sajamski dan o blagdanu Presvetog Trojstva, oko današnje crkve sv. Ivana. U gradu je bilo mnoštvo ljudi. Održavali su se pučki skupovi, plesovi, viteška takmičenja, trke i regate. Nije čudo da se zaraza brzo proširila gradom. Piše Frane Divnić dalje: “Raspirila se još više zbog jedne nastrane ludosti pomamljenog prostog puka, koji vidjevši toliku smrtnost, nije htio vjerovati da ta potječe od razbuktale zaraze, nego je tvrdio da to onaj stari mrtvi težak ustaje noću iz groba i ubija ljude. Jer taj je neuki puk vjerovao da neki mrtvaci ponovno oživljeni ili obuzeti zlim duhovima ponekad ubijaju ljude, a ti se na materinjem jeziku zovu vukodlaci. Više ih je od tisuće trčeći gradom došlo u crkvu sv. Trojstva, smještenu na najprometnijem mjestu, i otvorivši grob težaka da mu probodu grudi glogovim kolcem, za koji vjeruju da mu oduzima moć da napada ljude, nađu ga trula i usmrđena.”

U kratko vrijeme vlasti su potpuno izgubile kontrolu u gradu. Nije tada bilo kriznih stožera, moderne medicine i civilne zaštite. Srednjovjekovni čovjek u svašta je vjerovao. I sve je bila Božja kazna. “Ni s time nisu završile nedaće jer su se sve više uvećavali neredi, zbrke i neposluh. Zlo je doseglo vrhunac zato što vojska nije bila prije odvojena i smještena na sigurno mjesto, nego tek nakon što je bila zaražena”, piše Divnić.

OPUSTOŠEN GRAD S NAJVIŠE STANOVNIKA U DALMACIJI

U prva četiri mjeseca trajanja kuge, prema procjeni Frane Divnića, u Šibeniku je pomrlo preko dvanaest tisuća ljudi. U gradu po njemu nije bilo preostalo više od tisuću i petsto stanovnika. Neke obitelji bile su zbrisane, pomrle u cijelosti. Šibenik, nekad najmnogoljudniji grad u Dalmaciji, u kratko vrijeme bio je posve opustošen.

Nakon nekog vremena od početka epidemije, reagirala je središnja vlast i mletački Senat je u pomoć Šibeniku uputio posebnog providura za zdravstvo Marka Molina. Zamijenio ga je Paolo Donato, koji je i sam podlegao kugi. “Tako su poslovi zdravstva bili prepušteni generalu Foscolu, koji je, nastavljajući primjenjivati ispravne propise, konačno postigao da je taj jadni grad u prosincu bio sasvim spašen i izvan opasnosti”, piše Divnić. U ono vrijeme “ispravni propisi” značili su, među ostalim, stroge mjere karantene i izolacije kao i danas.

Kuga u to doba nije bila nepoznata bolest. Ona je još od antičkih vremena redovito, neki smatraju i jednom godišnje, pustošila Europom. Katastrofalne kuge harale su dalmatinskim gradovima pod vlašću Venecije vrlo često. Znanstvenici smatraju da je od početka 15. do početka 16. stoljeća, kuga 20 puta harala Dalmacijom. Tako je 1572. godine katastrofalna kuga u Splitu usmrtila polovicu stanovništva. Od početaka 15. stoljeća, mletačke vlasti su protiv tako opakih zaraznih bolesti posvuda gradile lazarete, a jedan od najstarijih lazareta u Dalmaciji bio je upravo šibenski lazaret na Rtu Svete Magdalene u današnjoj Mandalini. U povijesnim dokumentima spominje se već sredinom 15. stoljeća. Međutim, kad je krenula kuga 1649. godine jedan lazaret nije bio dovoljan, pa su ljude smještali čak i na otocima Zlarinu i Lupcu.

“Ni tu nije bio kraj nevolji tog nesretnog naroda, nego se uvećala krajnjom nestašicom žita, tako da je cijena stara žita dosegla dvadeset dukata, pa su mnogi koji nisu podlegli kugi pomrli od gladi. Bilo je još žalosnije što su u pomoru tolikih nesretnika pokradene i poharane sve njihove značajnije vrijednosti, zlato, srebro, nakit i novac, oteti i ne samo krađama, nego i nasiljem i zloupotrebom javne službe”, zaključio je svoju priču o kugi u Šibeniku Frane Divnić.

FRANE DIVNIĆ JEDAN JE OD NAJVEĆIH ŠIBENČANA

Frane Divnić rodio se 22. listopada 1607. godine u Šibeniku, u poznatoj plemićkoj obitelji. Doktorirao je pravo u Padovi 1634. godine, a u rodnom Šibeniku obnašao različite javne dužnosti. Rođak i suvremenik bio mu je otac hrvatske historiografije, Trogiranin Ivan Lučić, za kojeg je skupljao raznu povijesnu i arheološku građu. Divnić je svoju knjigu Povijest kandijskog rata u Dalmaciji dovršio 1671. godine. Rukopis je poslao Ivanu Lučiću kako bi ga korigirao jer je Lučić bio mnogo iskusniji povjesničar, daleko širih znanja od Divnića. Nedugo nakon što je dovršio svoje životno djelo, 17. veljače 1672. godine Frane Divnić je umro. Najveća vrijednost Divnićeve knjige o Kandijskom ratu u Dalmaciji je u činjenici da je opisuje netko tko je sve te događaje proživio, i imao uvid u službene mletačke izvještaje. Postoji još nekoliko opisa tih, za Dalmaciju sudbonosnih događaja, ali ni jedan nije toliko detaljan i precizan. Za razliku od njih, Divnićeva knjiga nažalost ostala je samo u rukopisima, od kojih je izvoran onaj koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

A za nas i našu priču o katastrofalnoj kugi u Šibeniku 1649. godine, važno je znati da su znanstvenici - kao što je bio Frane Divnić - već tada ismijavali naivno vjerovanje u vukodlake i slične nadnaravne “odgovore” na bolesti. Premda još i danas mnogi vjeruju da se upala pluća dobije od propuha.