Primošten ili Primošćen stariji je nego što se mislilo

Sve znamo, a opet ništa ne znamo. Kako bismo i znali kad je Primošten nastao u kaotičnim vremenima prodora Osmanlija na prostor Dalmacije u drugoj polovini 15. stoljeća. A stanovnici su se najčešće organizirali kako su znali. Otok im je bio spasonosno i najlogičnije rješenje, jer Osmanlije nisu bili poznati pomorci. Barem ne u početku.

NAJPRIJE NASELILI BOSILJINU, A ONDA PRIMOŠTEN

Prilično dobar opis povijesti Primoštena možete naći na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije: 'Naselje na otočiću razvilo se u srednjem vijeku, a u povijesnim se vrelima prvi put spominje 1564. pod nazivom Caput Cista. Za osmanske opasnosti u XVI. st. bilo je utvrđeno bedemom i dvjema kulama (srušeni potkraj XIX. st.) te mostom povezano s kopnom (otud naziv mjesta, od glagola primostiti).

U kasnijim je stoljećima most bio zamijenjen nasipom pa je Primošten postao poluotokom. U novije doba važno je turističko odredište.' Enciklopedijski tekst u suštini je kompilacija svega što se o povijesti Primoštena može naći u općepoznatim publikacijama i na internetu. Začudo dobra kompilacija, jer se na stranicama naše uvažene enciklopedije može naći svakojakih gluposti. Ali samo na stranicama Hrvatske enciklopedije piše da se naselje razvilo u srednjem vijeku, što je potpuno točno. Naime, prema dosad poznatim podacima, Primošten se u povijesnim spisima prvi put spominje 1478. godine.

Za to otkriće zaslužan je Frane Dujmović povjesničar rodom iz Zadra, koji je od 1949. do 1961. godine bio direktor Muzeja grada Šibenika. Dujmović se, pišući o naseljavanju osamnaest obitelji na zemlji u vlasništvu šibenske komune na prostoru nekadašnje Bosiljine 1390. godine, dotakao prvog spomena Primoštena.

Dujmovićev rad pod naslovom 'Srednjovjekovna povijest Primoštena i Rogoznice' pronađen je rukopisu u njegovoj ostavštini i objavljen 1997., dvadeset godina poslije smrti. Povijesna Bosiljina priobalni je prostor između šibenske Grebaštice i Seget Vranjice. Dakle, u prošlosti Bosiljina se prostirala na teritoriju dvaju srednjovjekovnih komuna – šibenske i trogirske.

Prema istraživanjima Frane Dujmovića, novodoseljeni stanovnici u šibenski dio Bosiljine, koji su zemlju obrađivali kao općinski kmetovi, osnovali su gotovo sva naselja koja postoje i danas u zaleđu Primoštena i Rogoznice. U međuvremenu su se naše spoznaje o šibenskim priobalnim mjestima značajno promijenile zaslugom Kristijana Jurana, redovitog profesora s Odjela za povijest, Sveučilišta u Zadru.

Nakon Juranovih istraživanja, vjerojatno će se mijenjati i naše spoznaje o Primoštenu.

Nije prošlo ni stoljeće, a stanovnici koji su 1390. godine naselili Bosiljinu morali su se pred osmanskom opasnošću opet seliti. Nakon osvajanja Bosne 1463. godine, Turci Osmanlije opasno ugrožavaju teritorij Dalmacije pod kontrolom Venecije. Stanovništvo koje se nije moglo skloniti iza bedema Šibenika, bježalo je na otoke i izolirane rtove. Tako su i stanovnici naselja u Bosiljini pobjegli na Primošten, a nakon toga i na otočić Koparu, današnju Rogoznicu.

CAVO CESTO JE RT, A NASELJE JE ODUVIJEK BILO PRIMOŠTEN

'Primošten se u najstarije doba zvao Peninsula Diomedis (poluotok Diomeda). Godine 1480. zove se Caput Cista (Gola glava), valjda stoga što je brdo s otvorenog mora ostalo golo. Hrvatski naziv Primošćen nalazim godine 1564., kad je vjerojatno podignut most prema kopnu.'

Tako je o nastanku Primoštena u svojoj poznatoj knjizi 'Sela šibenskog kotara' 1941. godine pisao šibenski svećenik i povjesničar Krsto Stošić. Međutim, Caput Cista (ili kako Stošić kaže Gola glava) i Primošten zapravo ne označavaju isto. Caput Cista (ili Cavocesto u talijanskoj varijanti) već je na prvim poznatim pomorskim kartama Mediterana i Jadranskog mora označavao otok na kojem je nastao Primošten.

Naziv Cavocesto stoji na tzv. portulanskoj pomorskoj karti s kraja 13. stoljeća, poznatoj pod nazivom 'Carta Pisana'. U tom trenutku ne samo da nema stanovnika na otoku u Primoštenu, nego nema ni većine stanovnika u Bosiljini, u zaleđu Primoštena i Rogoznice. Zato već prvi povijesni spomen naselja na tom mjestu, u drugoj polovini 15. stoljeća, glasi Primošten ili kako u originalu na čakavskoj varijanti hrvatskog jezika u dokumentu piše – Primošćen. Štoviše, u povijesnom spisu jasno stoji da je osoba iz Primošćena. Prema tome, stanovnici Bosiljine, koji su u drugoj polovini 15. stoljeća pred Osmanlijama pobjegli na mjesto (otok) Caput Cista ili Cavocesto, na istom mjestu osnovali su Primošćen ili kako mi danas kažemo Primošten. Naravno, naziv Primošten navodi nas odmah na pomisao da je otok s kopnom povezivao most, a jesu li već tada bili izgrađeni i obrambeni bedemi prema kopnu, teško je kazati bez arheoloških iskopavanja.

Ipak, za očekivati je da je Primošten dobio bedeme ubrzo nakon naseljavanja otoka.

A što ćemo sa Stošićevim nazivom Gola glava za Primošten? Isto što i s drugim njegovim pomalo naivnim povijesnim interpretacijama: opovrgnuti ih upornim i marljivim istraživanjem. Pri tome moramo imati na umu da je Krsto Stošić prije svega bio svećenik, stoga ga ne trebamo prestrogo suditi zbog ponekih rupa u poznavanju povijesti i povijesti umjetnosti, pogotovo arheologije.

Jer povijesna znanost nalaže da svaku osobu promatramo u kontekstu njegovog vremena. Izvući nekog i promatrati ga kroz suvremene naočale, ne samo da je metodološki pogrešno nego nije ni ljudski korektno.

Krsto Stošić bio je prvi upravitelj današnjeg Muzeja grada Šibenika. Povodom proslave 1000-te godišnjice hrvatskog kraljevstva, muzej je 20. prosinca 1925. godine osnovan kao Gradski muzej kralja Tomislava. Svečano ga je otvorio Stjepan Radić, koji je tada bio ministar prosvjete u jugoslavenskoj vladi. Nema nikakvog razloga da šibenskom muzeju ne vratimo izvorno ime. Ne znam što, ili bolje rečeno koga čekamo? Evo prijedloga: muzej bismo mogli jednostavno nazvati Šibenski gradski muzej kralja Tomislava.

Baš onako kako su to zamislili naši velikani, na čijim ramenima idemo dalje.