Puno prije pojave umjetne inteligencije, Venecija je izmislila kutije za anonimne prijave građana

U Hrvatskoj svjedočimo spektakularnim kaznenim procesima državnim dužnosnicima, direktorima javnih tvrtki i krupnim gospodarstvenicima, koji su dijelom posljedica anonimnih prijava građana USKOK-u i Državnom odvjetništvu. Ali ako mislite da su anonimne prijave suvremeni specijalitet za koji je potrebna umjetna inteligencija, varate se. One postoje praktički oduvijek. Ono što ne postoji oduvijek su prava čovjeka i građanina i slobode govora. Koja zloupotrebom anonimnih prijava mogu biti ozbiljno ugrožena.

NIMALO BEZAZLEN POŠTANSKI SANDUČIĆ

Kako bih vam dočarao kako je to funkcioniralo u doba Venecije, kolumna će biti pomalo neobična jer pišem o nečem što u Šibeniku više nije moguće pronaći, ali je sigurno postojalo. Izgledalo je poput običnog poštanskog sandučića, no niti malo bezazlenog. Nakon što biste u takav poštanski sandučić ubacili pisamce, vi biste ustvari mletačkom Vijeću desetorice nekoga prijavili za ozbiljni kriminal. Kutija se i službeno zvala kutijom za denuncijacije, a popularno na talijanskome jeziku “Bocca di leone” (Usta lava).

Kako je došlo do toga da se u Veneciji počnu postavljati “Usta lava?” Najveća briga vladajuće plemićke kaste venecijanske republike bile su urote pomoću kojih bi predstavnik neke od povlaštenih obitelji uveo osobnu diktaturu. Stoga je 10. srpnja 1310. godine, zbog kažnjavanja sudionika opasne urote plemićkih obitelji Tiepolo i Querini koje su htjele svrgnuti dužda Pietra Gradeniga, u Veneciji osnovano Vijeće desetorice. A najpoznatiji događaj povezan s radom Vijeća desetorice bilo je gušenje dobro organizirane urote dužda Marina Falijera 1355. godine, koji je htio biti neograničeni gospodar, princ Venecije.

Ostarjeli i samodopadni dužd Falijer koristio je radnike iz venecijanskog brodogradilišta Arsenala, koji su kao poluvojna organizacija bili i njegova tjelesna straža tijekom javnih ceremonija. Oni su trebali pobiti sve plemiće koji bi se okupili na trgu sv. Marka, nakon što bi se prethodno proširila lažna vijest o napadu đenoveške flote na Veneciju. Međutim, urotnici nisu znali šutjeti pa su se glasine o uroti proširile gradom.

Vijeće desetorice reagiralo je brzo i efikasno: glavni urotnici su osuđeni i obješeni s prozora Duždeve palače, a dužd Marin Falijer nakon kratkog suđenja pogubljen unutar palače. Pokopan je u neobilježenom grobu, a njegova slika u dvorani Velikog vijeća u Duždevoj palači (gdje su portreti svih duždeva) maknuta je. Umjesto nje na zid je obješen oslikani crni veo s natpisom: “Ovdje je mjesto Marina Falijera kojem je odsječena glava zbog zločina.”

U SVAKOM MJESTU KUTIJE ZA ANONIMNE PRIJAVE

Zbog svih tih strahova od urota (ali i ostalih zločina), kutije za denuncijacije u gradu Veneciji bile su postavljene u svakom od gradskih kvartova. Može se pretpostaviti da su bile postavljene i posvuda na teritoriju koji je tada pripadao Veneciji, uključujući naravno i našu obalu Jadrana. Nalazile su se na istaknutim javnim mjestima (glavni trgovi i komunalne palače), gdje su se anonimna pisamca-prijave ubacivale pod okriljem noći.

Na slici najpoznatije kutije za denuncijacije koja se nalazi na Duždevoj palači u Veneciji, na natpisu možemo pročitati da je bila namijenjena protiv političkih urotnika, ali i onih koji prikrivaju prihode. Koliko mi je poznato samo su se dvije takve kutije za anonimne prijave sačuvale u dijelu Hrvatske koji je bio pod mletačkom vlašću, obje u Buzetu. Gornja na fotografiji bila je namijenjena prijavljivanju osoba koje uništavaju šume, a donja prijavljivanju Vijeću desetorice švercera duhanom.

Osobe koje su bile izložene anonimnoj prijavi sigurno se nisu nalazile u ugodnom položaju, jer u to doba niste mogli računati na nezavisno sudstvo i prava građanina, pritvor i suđenje uz televizijski spektakl s odvjetničkim zvijezdama. Presude su bile pomalo drakonske, a zatvorski uvjeti grozni. Ovisno o težini kazne, postojala je mogućnost priziva na različita upravna tijela Venecije, ali je sigurno bilo lakše ako ste bili pripadnik neke od moćnih venecijanskih plemićkih obitelji. Tada je i “pravda” bila obzirna.

SLOBODA GOVORA NIJE NIČIJA IGRAČKA

Od razdoblja europskog srednjovjekovlja prošli smo dug put. Prava čovjeka i građanina i sloboda govora, kao velike tradicije klasične liberalne demokracije, nešto su u čemu uživamo svakodnevno i bez ograničenja. U doba vladavine oligarhijske republike, kakva je bila Venecija, sloboda govora nije postojala. Anonimne prijave služile su suzbijanju bilo kakve slobode, pogotovo one govora. Kad danas bacimo pogled na ta vremena, čudimo se kako su ljudi mogli živjeti.

Čudimo se zato jer slobodu govora uzimamo kao nešto što nam je oduvijek i zauvijek dano. Kao nešto za što se nije trebalo i neće se u budućnosti trebati boriti. Međutim, ne tako davno, bolje rečeno od 1945. do 1990. godine, desetljećima smo živjeli u opakom komunističkom sustavu. Za koji bismo u šali mogli kazati da je ustavom i zakonima garantirao slobodu govora, ali sloboda nakon govora nije nam bila garantirana. Neke druge europske države iskusile su duga razdoblja ekstremno desnih diktatura, kao Španjolska i Portugal, kojima je opet prva meta bila sloboda govora.

Kutije za anonimne prijave, kakve su postojale u Veneciji, zamijenila je tajna policija i sveopći sport uhođenja i prijavljivanja sugrađana. Dikatature su zapravo po naravi bile paranoična društva. Prvi zakon koji je komunistički vođa Lenjin donio nakon uspjeha Oktobarske revolucije 1917. godine, bio je zakon o osnivanju tajne policije za zaštitu režima.

Stoga, nemojmo slobodu govora uzeti zdravo za gotovo, jer ona je prva i posljednja  brana naše civilizacije. Istovremeno pazeći da sloboda govora ne postane instrument ili igračka bilo kojeg pojedinca, društvene skupine ili političke stranke.

Ili da nekom suludom diktatoru ponovno ne padne na pamet postavljati kutije za anonimno prijavljivanje građana. Danas to više ni ne mora biti kutija. Sve to bez puno muke može riješiti umjetna inteligencija ili AI.

Dok nam ne izmakne kontroli.