Tek se u srednjem vijeku ustalio prikaz Kristovog uskrsnuća

U središtu blagdana bilo je Gospodinovo uskrsnuće i vjera. Ali kako se Uskrs slavi danas, i kako se uskrsli Krist prikazivao na slikama nije oduvijek bilo isto.

DANAŠNJE KRŠĆANSTVO ROĐENO JE U STOLJETNIM RASPRAVAMA

Dugo su se među kršćanima vodile rasprave kad treba slaviti Uskrs. Prvi kršćani slavili su Uskrs svake nedjelje, ali vrlo brzo prešlo se na proslavu jednom godišnje.

Dugo su trajale i rasprave oko točnog datuma Uskrsa. Tek je na ekumenskom kršćanskom koncilu u bizantskom gradu Niceji 325. godine, današnjem Izniku u Turskoj, određeno da se Uskrs slavi prvu nedjelju nakon punog mjeseca, u periodu od 21. ožujka do 25. travnja.

Komplicirano izračunavanje kad je padao Uskrs bilo je prepušteno astronomima iz Aleksandrije, najuglednijim znanstvenicima tadašnjeg zapadnog svijeta kojeg je ujedinjavalo Rimsko Carstvo.

Budući da su slike od vremena antike i srednjeg vijeka bile najvažnije sredstvo propagande, važno je kako se na njima prikazivalo uskrsnuće. Kod toga su se značajno razlikovale istočna, bizantska i zapadna crkva, ali ni u jednoj varijanti nije prikazivan sam čin Kristovog izlaska iz groba. Bizantska crkva Uskrsnuće je prikazivala kao Isusov silazak u limb.

Limb je po Bibliji bilo mjesto između pakla i raja gdje su se nalazile osobe koje nisu počinile grijeha, ali nisu bile ni krštenjem očišćene od tzv. istočnog grijeha što su ga ljudi naslijedili od Adama i Eve. Od trenutka smrti na križu do uskrsnuća, Isus je boravio u limbu gdje je oslobađao duše pravednih kako bi ih poveo sa sobom u nebo.

Zapadna crkva uskrsnuće je prikazivala sa svetim ženama na praznom Kristovom grobu. Najpoznatija među njima bila je griješnica Marija Magdalena iz koje je Krist, prema Evanđelju po Marku, prethodno “istjerao sedam zloduha”. Prema evanđeljima po Marku i Ivanu, Krist se nakon uskrsnuća najprije njoj ukazao, a ona je tu vijest prenijela njegovim učenicima. I u tom, zapadnom prikazu razlikovale su se dvije varijante: helenistička i sirijska. Prema helenističkoj varijanti Kristov grob bio je kružna građevina sa stupovima i četvrtastom bazom. Oko građevine bili su stražari, koje je na traženje židovskih svećenika postavio rimski upravitelj Judeje Poncije Pilat, a pred njom anđeo bez krila koji je svetim ženama rukom pokazivao prazan grob. Za razliku od toga, prema sirijskoj varijanti grob je bio naslikan kao ciborij bez stražara, a anđeo (ovaj put s krilima) pokazivao bi ženama prazan grob.

U SREDNJEM VIJEKU DEFINIRAN JE PRIKAZ USKRSNUĆA

Tek u srednjem vijeku trenutak Kristovog uskrsnuća počeo se prikazivati na način kako ga katolici diljem svijeta doživljavaju i danas. Nije više bilo kružne građevine i ciborija, a u središtu pažnje bio je grob u obliku sarkofaga na kojem je sjedio anđeo.

Takvo prikazivanje uskrsnuća počelo je u sjevernoj Europi u 12. stoljeću. U Italiji, koja je najviše utjecala na naše religijske, društvene i umjetničke tokove, tek od 14. stoljeća Krist se prikazuje kako ustaje iz groba u obliku sarkofaga. Od tog vremena, osim usnulih stražara i svetih žena, sve više likova svetaca pojavljuje se u prikazu Isusovog uskrsnuća, a samo Uskrsnuće često se slika i u pejzažu. Na sjeveru Europe od 16. stoljeća prevladavaju prikazi Krista koji lebdi nad grobom (koji je u obliku zatvorenog sarkofaga) sa zastavom s križem.

Iako su se od vremena prvih Isusovih sljedbenika kršćanske crkve u više navrata tijekom povijesti razdvojile na mnogo različitih oblika, jedan je običaj ostao karakterističan za sve oblike kršćanstva - uskrsno bdijenje za Veliku subotu.

Bdjeti su počeli već prvi kršćani, čitajući pri tom biblijske tekstove i moleći se u očekivanju ponovnog Kristovog dolaska. A on je nakon što je uskrsnuo, prema Evanđenju po Mateju, u Galileji rekao apostolima: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

Sretan i blagoslovljen Uskrs!