Umjesto filmova koji romantiziraju pretenzije naših susjeda, bolje bi bilo da od njih tražimo otetu baštinu

Od vremena kad još nismo pisali povijest. U toj razmjeni obično je, kao vodeće mediteransko kulturno središte, glavna bila zapadna, talijanska obala Jadrana. Međutim, stvaranje modernih nacija krajem 19. stoljeća donijelo je dotad nepoznatu, vojnu, nacionalističku ekspanziju sa zapada na istok. Koja se na kraju mogla sažeti u poznatu rečenicu talijanskog fašističkog diktatora Benita Mussolinija: “Chi non è con noi è contro di noi”. U doslovnom prijevodu s talijanskog jezika ona znači da tko nije za nas taj je protiv nas. A ti koji nisu za njih bili su narodi na istočnoj jadranskoj obali. Među njima i mi, Hrvati.

VELIKE NACIJE I JOŠ VEĆI HRVATSKI KOMPLEKSI

Talijanska nacionalistička ekspanzija na naše more nije bila samo vojna. Bila je to apsolutna ekspanzija koja je podrazumijevala nasilno odnarođivanje Hrvata, i njihovo pretvaranje u Talijane. Važna karika u tom “poduhvatu” bilo je otimanje hrvatskog kulturnog blaga. Ono se događalo za vrijeme prve talijanske okupacije iza Prvog svjetskog rata, ali i za vrijeme druge okupacije u Drugom svjetskom ratu, u onim dijelovima Dalmacije koji do tada nisu bili okupirani. Otimalo se sve od arheološkog blaga do obiteljskih grbova s kuća u dalmatinskim srednjovjekovnim gradovima. Sve ono što je predstavljalo bilo antički, rimski, bilo venecijanski utjecaj na našoj obali. Prema mišljenju okupatora to ionako nisu bili spomenici lokalne slavenske ili hrvatske kulture nego, po njima, puno uzvišenije rimske i talijanske.

Nije čudno što su se u prošlom stoljeću te stvari dešavale, već je čudno i neprihvatljivo da danas u civiliziranoj Europi neki talijanski intelektualci, kolege povjesničari, povjesničari umjetnosti i arheolozi o tome pišu bez ikakvog srama, ili grižnje savjesti. Najnoviji slučaj otetog šibenskog lava s natpisom koji je postavljen 1646. godine početkom Kandijskog rata na Velikim kopnenim vratima, glavnom ulazu u grad od srednjeg vijeka najbolji je primjer toga. Sve to vrijeme s hrvatske strane samo šutnja. Valjda zato da se neki ne bi zamjerili velikoj europskoj naciji. U perivoju i glavnoj zgradi kompleksa Vittoriale degli Italiani na jezeru Garda, gdje se nalaze naš lav i natpis, još je mnoštvo spomenika s područja Dalmacije. Bili su poklon Gabriele D’Annunziju, kojeg je diktator Mussolini smjestio u kompleks Vittoriale degli Italiani kao u kućni pritvor.

Kad su Slovenci ne tako davno bili u istoj situaciji reagirali su potpuno drugačije. Talijani su - na kraju - ove godine morali Sloveniji vratiti sve slike otete za vrijeme fašističke okupacije slovenskog dijela Istre. Očito nije slučajno da su Talijani - nakon Drugog svjetskog rata - priznali slovensku nacionalnu manjinu u Italiji. Hrvatsku nisu nikada, iako se ne može reći da u Trstu baš nema Hrvata.

RIJEKA JE BILA I OSTAT ĆE HRVATSKA

Negdje na početku dokumentarno-igranog filma bombastičnog naziva “Fiume o morte” pripovjedač objašnjava da je Rijeka u 20. stoljeću bila u više država, a “trenutno je u državi koja se zove Republika Hrvatska”. Što u doslovnom prijevodu znači da je Rijeka trenutno samo slučajno u Hrvatskoj. Ne znam što bi na to rekao Frano Supilo i brojni drugi hrvatski političari, koji su na sve načine pokušavali da nam Italija nakon Prvog svjetskog rata ne otme obalu od Rijeke do Dubrovnika.

“U Rijeci je tako 1910. godine bilo četrnaest pučkih škola od kojih su dvije mađarske, a ostale talijanske. Hrvatskih škola nije bilo, iako je više od petnaest tisuća Riječana bilo hrvatske nacionalnosti. Od sedam srednjih škola samo jedna je bila talijanska dok se u preostalih šest predavalo na mađarskom jeziku. Pred hrvatske žitelje Rijeke, nacionalno obespravljene, postavljen je jednostavan izbor asimiliranja u mađarsku ili talijansku zajednicu. U protivnom bilo im je onemogućeno društveno napredovanje. Hrvati su predstavljali većinu riječkoga gradskog stanovništva, a manjinom su postali prvenstveno stoga što je Rijeka bila odvojena od Sušaka.” Tako prilično točno o društvenoj situaciji u Rijeci uoči Prvog svjetskog rata možete pročitati na stranicama hrvatske Wikipedije. Nakon Prvog svjetskog rata Italija je - kao država pobjednica - malo pomalo od Rapallskog ugovora do Rimskog sporazuma s Jugoslavijom, 20-ih godina prošlog stoljeća, došla u posjed Rijeke. U tadašnjoj Jugoslaviji ostao je dio Rijeke pod nazivom Sušak, koji se nalazi s lijeve strane Rječine. Hrvatski zastupnici u Skupštini Jugoslavije oštro su se protivili sporazumima s Italijom na štetu hrvatskih teritorija, ali ih je kralj Aleksandar Karađorđević prihvatio.

Italija je polagala pravo na našu obalu Jadrana jer su je 1915. godine Francuska, Velika Britanija i Rusija početkom Prvog svjetskog rata tajnim ugovorom privukle na svoju stranu, garantiravši joj da će poslije rata dobiti dijelove tadašnje Austro-Ugarske i Albanije. Od hrvatskih prostora Italiji su među ostalim trebali pripasti Istra, otoci Cres i Lošinj, gradovi Šibenik i Zadar, kao i gotovo svi dalmatinski otoci sve do Mljeta. Trgovina hrvatskom obalom nastavila se i u Drugom svjetskom ratu, kad su vlasti tzv. Nezavisne države Hrvatske novim Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. prepustili fašističkoj Italiji gotovo svu preostalu Dalmaciju. Nakon kapitulacije Italije pred zapadnim saveznicima 8. rujna 1943. godine, ustaške vlasti raskinule su ugovore kao tobožnji zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa s kojima su prethodno besprizorno trgovali.

Igre oko Rijeke i sramnu ustašku i velikosrpsku trgovinu hrvatskim teritorijima radikalno su prekinuli hrvatski partizani koji su 3. svibnja 1945. godine oslobodili grad, vrativši ga tako matici zemlji. Njima, a ne hrvatskim povijesnim, političkim i kulturnim kompleksima posvećujem ovu kolumnu.

Dakle, umjesto snimanja uradaka pod naslovom “Fiume o morte” vrijeme je da snimimo film posve jednostavnog, ali lako razumljivog naslova: “Dosta je glume, vratite što ste nam oteli!”