ISTRAŽUJEMO Šibenik iz 2026. je još pola u domaćem, a već pola u stranom vlasništvu

U današnjem, petom i završnom, nastavku serijala, sažeto ćemo prikazati u čijem je većinskom vlasništvu gospodarski potencijal Šibensko-kninske županije u 2026. godini i koje su kompanije novi lideri u stvaranju županijskog BDP-a. Time ćemo pokazati da je Šibenik zasad vlasnički ipak poseban i u hrvatskim i u europskim razmjerima u 21. stoljeću!

Vodeća tvrtka u županiji je njemački Knauf iz Uzdolja

Među prvih sto kompanija u Hrvatskoj danas (poredanih prema ukupnom prihodu), prema najnovijim podacima Fine, nema više ni jedne s područja Šibensko-kninske županije (nekad je to bio TLM, dugo i visoko na listi).

Tri su glavne vlasničke posebnosti nad gospodarskim potencijalom u Šibensko-kninskoj županiji u 2026. (tri desetljeća nakon početka radikalne vlasničke promjene širom europske Hrvatske): većina većih industrijskih, trgovačkih i turističkih kompanije su još pola u domaćem – državnom i privatnom, ali već pola u stranom vlasništvu, dok država još drži u svom posjedu i većinu infrastrukture i prirodnih potencijala. Šibenska je posebnost masivan ulazak stranog kapitala na tržište nekretnina, u čemu se približava vlasničkoj strukturi kakva je stvorena nad nekretninama u Istri i na širem dubrovačkom području.

Vodeća tvrtka u županiji je Knauf iz Uzdolja kraj Knina, koja je kao veliki proizvođač gipsanih ploča dio njemačke grupacije Knauf. Za razliku od nekadašnjeg TLM-a, koji je dugo bio visoko među prvih sto u Hrvatskoj, Knauf iz Uzdolja je kao novi županijski lider tek na 267. mjestu (prema ukupnom prihodu). Zapošljava 129 osoba, ostvaruje godišnji prihod od oko 77 milijuna eura i godišnju dobit od 20 milijuna.

Druga prema ukupnom prihodu, na 271. mjestu, je tvrtka Jolly Autoline, koja prodaje i servisira vozila Mercedes-Benza od Zagreba, Rijeke i Zadra do Dugopolja. Josip Stojanović Jolly je vlasnik te tvrtke, ali i hotela Olympia u Vodicama, te je tako i u 2026. vodeće domaće ime među velevlasnicima u županiji (iako uglavnom prodaje uvoznu robu). Zapošljava 139 osoba, ostvaruje godišnji prihod od 76,7 milijuna eura i dobit od 2,1 milijuna.

Na Fininoj top-ljestvici na 321. mjestu među kompanijama u Hrvatskoj, poredanih prema ukupnom prihodu, danas je turistički Solaris ili Amadria Park, u vlasništvu domaće Ugo-grupe. Ta tvrtka ostvaruje gotovo tri petine ukupnog turističkog prometa u županiji. Zapošljava 681 osobu, ostvaruje prihod od 67,7 milijuna eura i dobit od 2,6 milijuna.

Nekadašnje prvo ime šibenske ekonomije, TLM, ali sada kao Impol-TLM, u vlasništvu slovenskog Impola iz Slovenske Bistrice, tek je četvrti u Županiji i 443. u Hrvatskoj, prema ukupnom prihodu od 49 milijuna eura. Trenutačno zapošljava 327 osoba, ali je lani imao pad prihoda od 15 posto i gubitak od 3,4 milijuna eura. U šibenskoj javnosti je, međutim, otkad smo „svoji na svome“ bolje poznat dnevni i noćni repertoar u ponudi pojedinih ugostiteljskih objekata (dakako, ne i njihovi godišnji prihodi, dobit ili plaćeni porezi), nego stanje vlasništva, poslovanja i financija u većini vodećih kompanija i banaka na području županije. Tako je i poslovnih informacija iz Impol-TLM-a i na internetu neusporedivo manje, nego iz bilo kojeg osrednjeg ugostiteljskog objekta u Šibeniku i šibenskom priobalju.

Među vodećim velevlasnicima i - Šibenčani

U domaćem je vlasništvu od srednje velikih kompanija još i ZM-VIKOM, koja je vodeća u Industrijskoj zoni Podi, a u vlasništvu Zagreb-Montaže, tvrtke Šibenčanina Vlade Čovića. Ta je kompanija-kćer po svojim prihodima 673. u Hrvatskoj. Za njom, među vodećima u županiji, slijedi Iskra brodogradilište 1, koje je u većinskom vlasništvu slovenske grupacije Iskra (u vlasništvu obitelji Šešok). To je nekadašnji šibenski Remontni zavod, u novoj vlasničkoj i tehnološkoj postavi, sa 144 zaposlenih, godišnjim prihodom od 30 milijuna eura i dobiti od 3,9 milijuna. Uspješno posluje i Capax, tvrtka specijalizirana za servis i inženjering jahti i brodskih motora. Ta je kompanija svojim lanjskim prihodima bila na 1039. mjestu u Hrvatskoj.

Od srednjih kompanija još se ističu Skelin Mont, u domaćem vlasništvu, s adresom u Industrijskoj zoni Podi, koja je na 1064. mjestu, te Slamićevo Djelo iz Vodica na 1164 i šibenski Vodovod i odvodnja, na 1293. mjestu. Dinamičnu vlasničku noviju povijest imaju i D-Marin Mandalina i D-Resort kao dio međunarodnog lanca marina, pod upravljanjem globalnih investicijskih fondova (donedavno su bili u vlasništvu turske Doğuş grupe).

Država preko svojih poduzeća kontrolira ključne prirodne resurse županije – nacionalne parkove (NP Krka i NP Kornati), koji su javna dobra i generatori turističkih posjeta, te upravljanje šumama i vodama (Hrvatske šume, Hrvatske vode). U energetskom sektoru, unutrašnjost županije (osobito oko Promine i Miljevaca) sve je više vjetroelektrana i solarnih polja, gdje se vlasnički miješaju državni HEP i privatni koncesionari (strani i domaći investitori).

Kao i u ostatku Hrvatske, bankarski sektor u Šibensko-kninskoj županiji gotovo je u potpunosti u rukama stranih grupacija. OTP banka (mađarski kapital) drži jaku poziciju u Šibeniku i okolici, budući da je preuzela nekadašnju Splitsku banku. Uz nju, najveći dio poslovanja građana i gospodarstva odvija se preko talijanskih grupacija Unicredit i Intesa San Paolo (ZABA i PBZ) te austrijske Erste banke. Jedina domaća banka s poslovnicama u županiji je državni HPB, koja je preuzela šibensku Jadransku banku.

Za razliku od većine županija, u Šibensko-kninskoj građani još drže 20-ak posto svoje štednje u toj domaćoj, Hrvatskoj poštanskoj banci. U Jadranskoj banci su stanovnici Šibensko-kninske županije, za njezinih najboljih dana, potkraj 1980-ih, držali i do 50 posto svoje štednje, dok su zaposleni u većim javnim ustanovama i državnim poduzećima svoje račune imali u Privrednoj banci Zagreb, u Splitskoj i u Zagrebačkoj banci. Nakon 1993. sve te veće ovdašnje banke su skončale u posjedima nekoliko velikih, talijanskih, austrijskih, njemačkih i mađarskih banaka, pa je tako, šutke, i šibenska štednja u pretežnoj količini skončala kod inozemnih bankara.

Šibenik, eto, ostaje posljednji grad u Hrvatskoj, u kojem manji dio građana još ima povjerenje u domaću Hrvatsku poštansku banku. Uostalom, najveći paradoks hrvatskog nacionalizma u 21. stoljeću je u tome, što ni najvećim domoljubima – a njih je sudeći prema pojedinim javnim manifestacijama na stotine tisuća - nije bitno ni važno, to što svoje prihode i štednju drže u bankama, koje su u trajnom inozemnom vlasništvu.

Strani kupci osvajaju i šibenski obalni pojas i zaleđe

Šibensko-kninska županija (posebno njezin obalni dio i otoci, poput Murtera, Prvića, Zlarina, Vodica, Primoštena i Rogoznice) jedno je od najtraženijih područja za strane kupce nekretnina u Hrvatskoj. Prema podacima agencija i službenim godišnjim izvještajima o tržištu nekretnina, u Šibensko-kninskoj županiji stranci sudjeluju u gotovo 45 posto svih kupoprodajnih transakcija. U turističkim središtima poput Vodica, Rogoznice ili Murtera, svaka druga novogradnja ili luksuzni apartman odlazi u ruke stranih državljana – najčešće Nijemaca, Austrijanaca, Slovenaca, Čeha i Poljaka. Sad su na redu i otoci: rastući broj novih vlasnika unazad deset godina stiže iz Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, te čak i iz Norveške, na Zlarin, Prvić i Kaprije, pa se uskoro može očekivati pojačana inozemna potražnja za nekretninama i na Krapnju i Žirju.

Taj trend se od hrvatskpog ulaska u EU polako seli i u zaleđe županije (područje Skradina, Drniša i podnožja Promine), gdje strani i bogatiji domaći investitori kupuju stare kamene kuće i zemljišta, kako bi gradili luksuzne kuće za odmor s bazenima. Dok je povijesni i stambeni fond u gradskim jezgrama (poput Šibenika i Knina) još u većinskom vlasništvu lokalnog stanovništva, turistička infrastruktura, obalni apartmani i najpropulzivnije industrijske i servisne tvrtke u županiji pogonjeni su stranim privatnim kapitalom.

Tržištem robe široke potrošnje širom Šibensko-kninske županije podjednako vladaju domaće i inozemne trgovačke mreže, ali s prevlašću uvozne robe u svojoj ukupnoj ponudi. Zagrebački Konzum i Tisak (u većinskom vlasništvu Pavla Vujnovca), riječke (Ćurkovićeve) Plodine, splitski (Mamićev) Tommy i šibensko (Slamićevo) Djelo uspješno još konkuriraju ponudi inozemnih trgovačkih kuća, od Spara, Lidla i Kauflanda, do također inozemnog Studenca, Muellera i DM-a, i u Kninu, i u Drnišu, ali s težištem poslovanja na širem šibenskom području.

Kao krunska posljedica svih tih vlasničkih radikalnih promjena, smanjio se i udjel Šibensko-kninske županije u ukupnom prihodu gospodarstva u Hrvatskoj sa 1,7 iz 1993. na jedva 1 posto u 2025. , te sveo na samo 1,3 posto zaposlenih u gospodarstvu u Hrvatskoj (14.676 osoba u 2026.). Posebno je potonuo šibenski agrarni proizvod, jer je značenje poljoprivrede i ribarstva u šibensko-kninskom BDP-u u 2026. gotovo – beznačajno.

Šibensko-kninska je županija, u sjeni vlasničkog posustajanja, nazadovala značajno i u broju stanovnika, i to u razdoblju od 2001. do 2026., nakon značajnog smanjivanja u razdoblju od 1991. do 2001. Tako je broj stanovnika smanjen sa 112.891 u 2001. na 96.381 u 2026. ili još za 15 posto. Pozitivna je statistička činjenica da se u istom razdoblju od posljednjih 25 godina značajno smanjio broj nezaposlenih: sa 14.000 u 2001. na samo 2775 u 2026., ali Državni zavod za statistiku to tumači učincima gašenja poljoprivrede i seobe zapošljavanja u turizam i trgovinu. Jer, i onih 14.000 iz 2001. su bili pretežno fiktivno nezaposleni, budući da ih je većina radila unutar obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, pa se nisu ni prijavljivali na Zavodu za zapošljavanje.

U konačnici ukupan broj zaposlenih u županijskom gospodarstvu je u 2026. više-manje jednak onom iz 2001. i kreće se oko 36.600 osoba. Slijede zaposleni u javnom sektoru (uprava, školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje) – njih oko 8000 osoba. Ostatak su obrtnici (koji su pojedinačno najbrojnija skupina zaposlenih), te usitno još slobodna zanimanja i posljednji poljoprivrednici.

Šibensko-kninska je županija tek 11. u Hrvatskoj po razvijenosti

Državna statistika, sa svim metodološkim ograničenjima preračunavanja (kuna u eure, nominalnog u realno itd.) ističe da je ključni pokazatelj razvijenosti – BDP po stanovniku, u županiji učetverostručen od 2001. do 2026., sa 3900 na 14.864 eura, ponajviše učincima Impol-TLM-a, ZM-Vikoma, Iskre brodogradilišta, Industrijske zone Podi i cvatuće trgovine i uvoza, s osloncem na ekstra prihode od prodaje pašnjaka i vinograda kao građevinskih terena u širem priobalnom pojasu. No, i s tako statistički veličanstvenim skokom, Šibensko-kninska je županija u 2026. tek na 11. mjestu po razvijenosti na skali od 21 hrvatske županije. S tim svojim BDP-om per capita je tek na 78 posto hrvatskog i na samo 40 posto EU-BDP-a po stanovniku (mjerenih prema kupovnoj moći, prema podacima Eurostata i Državnog zavoda za statistiku).

Turistička sezona je na priobalju Šibensko-kninske županije 120 dana, kad se broj nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje smanjuje sa zimskih 3500 na ljetnih 1700. Trećina sezonskih radnih mjesta je za prodavače, konobare, kuharice i čistačice. Najslabija potražnja na tržištu rada u županiji je za visokoobrazovanima, osobito za politolozima, etnolozima, filozofima, ekonomistima, pravnicima i novinarima.

Od 2023. na tržištu rada se i u Šibeniku sve izrazitije pojavljuje ponuda stranih radnika i imigranata, pretežno iz Bosne i Hercegovine, Srbije i azijskih zemalja. U 2024. je u Šibensko-kninskoj županiji izdano 5670 dozvola za rad i boravak pojedincima s Istoka, lani 5900 tih dozvola, a samo u prvom tromjesečju ove godine 1200 dozvola. Strani radnici u sezoni već obavljaju i do 30 posto poslova na području Šibenika, Vodica i Primoštena, a najviše u građevinarstvu – čak 35 posto.

Ekonomsko čudo s Poda kontra rentijerstva iz priobalja

Za obrazovanije domaće mlađe stanovnike najpropulzivniji je sektor usluga za transakcije s imovinom i nekretninama svih vrsta, pa su tako u snažnom usponu usluge geodeta, konzervatora, javnih bilježnika, arhitekata, agencija za prodaju nekretnina i - svakodnevne navale na Zemljišno-knjižni ured i Katastar.

U tom je slavodobitnom okviru uspostavljena nova šibenska ekonomika za 21. stoljeće, s glavnim osloncem na prihode od prodaje državne i privatne imovine (kompanija, zemljišta, kuća, vikendica i prava), uglavnom inozemnim i akterima izvan Šibenika, te na prihode od koncesija, priveza, parkiranja i ostalih vrsta položajne rente, na prodaju ili iznajmljivanje obiteljskoga nasljedstva i na naplaćivanje ulaznica za posjete objektima kulturne i sakralne baštine, te nacionalnim parkovima Kornati i Krka, u kombinaciji s diskretnim financijama sve brojnijih festivala glazbe, buke i zabave, koji staru jezgru i obnovljene (za neke – devastirane) tvrđave koriste kao urnebesne pozornice.

Zato i ti, tobože veliki, uspjesi tranzicijske ekonomike, uz preobrazbu Šibenika od najprofitabilnijeg industrijskog grada na Jadranu do jedne od 20 najatraktivnijih turističkih destinacija u Hrvatskoj i jedne od novih 500 najizazovnijih u ujedinjenoj Europi, unatoč depopulaciji, nisu ni zaustavili, ni usporili kronično iseljavanje više stotina mladih svake godine sa šireg gradskog područja (zbog kroničnog manjka više od 3000, pretežno zahtjevnijih, radnih mjesta).

Ali, zato su prihodi od prodaje privatne imovine preobrazili Šibenik u jednog od vodećih rentijera po glavi stanovnika na istočnom Jadranu, na račun njegova atraktivnog prostora: prema mojoj minimalističkoj računici, šibensko je stanovništvo od prodaje viška nasljeđenih ili stečenih privatnih nekretnina u razdoblju od 1996. do 2026. ostvarilo čistu zaradu višestruko veću od neto-dobiti TLM-a i TEF-a iz njihovih zlatnih godina u razdoblju od 1974. do 1989.! Zato su i ključ novog dubokog raslojavanja u Šibeniku i županiji – nekretnine: tko ih ima viška i na dobroj poziciji postaje ekstra-profiter, a tko ih nema, uzalud mu sve diplome.

Nasuprot tom nekretninskom „opijumu za narod“, uzdigla se Industrijska zona Podi kao najuspješnija u Dalmaciji (proglašena i najboljom u Hrvatskoj). Izravno spajanje zone na autocestu A1 (čvor Podi) pokrenulo je novi val potražnje. Ukupni prihodi unutar zone Podi dramatično rastu i prelaze stotinu milijuna eura, čineći je ključnim industrijskim i izvoznim motorom Šibensko-kninske županije. Preseljenjem sjedišta i centralizacijom poslovanja velike građevinsko-metaloprerađivačke grupacije Zagreb-Montaža u Šibenik, zona odnedavna dobiva izniman financijski potica, koji obećava možda i do 100 milijuna eura dodatnog godišnjeg prihoda u statističku bilancu Šibenika i županije.

Crkveno vlasništvo veće nego ikad u povijesti

Crkvene pravne osobe (Šibenska biskupija, samostani i župe) posjeduju značajnu imovinu (zemljišta, poslovni prostori, sakralni objekti) na području Šibenika i županije. Međutim, vjerske organizacije u Hrvatskoj nisu registrirane kao klasična trgovačka društva, pa se njihovi prihodi ne vode na ljestvicama Fine, niti se natječu u kategorijama komercijalnog ostvarivanja dobiti ili broja klasičnih zaposlenika. Njihov se doprinos ekonomiji uglavnom reflektira kroz upravljanje kulturnom baštinom i vjerski turizam.

Vlasnička struktura i imovina Šibenske biskupije prilično su razgranati, a temelje se na stoljetnoj baštini, povratu imovine oduzete potkraj 1940-ih te suvremenim pastoralnim i edukativnim ustanovama. Kao pravna osoba, Biskupija izravno ili preko svojih župa i zaklada posjeduje i upravlja znatnim brojem nekretnina i pokretnina. Najvredniji dio imovine čine povijesni i vjerski objekti na području cijele biskupije. Na prvom je mjestu katedrala sv. Jakova u Šibeniku, svjetski poznata i pod zaštitom UNESCO-a. U izravnom vlasništvu ili pod upravom povezanih crkvenih redova nalaze se poznata svetišta poput Gospe Vrpoljačke, Gospe od Karavaja u Tisnom te Gospe Karmelske na brdu Okit kod Vodica.

U samom gradu Šibeniku i okolnim mjestima Biskupija posjeduje administrativne i stambene zgrade: biskupsku palaču kao povijesno sjedište šibenskog biskupa, zatim sjedište administracije na adresi biskupa Jeronima Milete u Šibeniku, te svećeničke domove i župne dvorove. Biskupija je osnivač i vlasnik važnih obrazovnih i izložbenih institucija: katoličke osnovne škole u Šibeniku, osnovane 2007. (bila je prva katolička osnovna škola u Hrvatskoj). U tom imovinskom korpusu je i Interpretacijski centar katedrale sv. Jakova „Civitas sacra“, smješten u palači Galbiani u staroj gradskoj jezgri Šibenika. Ova je palača temeljito obnovljena sredstvima iz EU fondova i danas funkcionira kao suvremeni muzej i kulturni centar u vlasništvu Biskupije.

Kroz povrat imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata, poslije 1991. godine je (na temelju Vatikanskih ugovora i Zakona o naknadi), Šibenskoj biskupiji i pripadajućim župama vraćen veći dio nekretnina i zemljišta (građevinskog i poljoprivrednog) na obali i u zaleđu. Dijelom tih zemljišta Biskupija gospodari sama, dio daje u zakup, a za nekretnine koje nije bilo moguće fizički vratiti, država isplaćuje zakonom propisane naknade. Tako danas Crkva posjeduje veću imovinu nego ikad u povijesti.

Šibenik do jubilarne 2066- godine: čiji će sve biti

Prodaja većeg dijela viška privatne imovine i nekretnina neminovno će se nastaviti i idućih godina, a uz nju i prodaja dijela domaćih privatnih i državnih kompanija, koje će pod udarima inozemne nelojalne konkurencije upadati u gubitke. Slabije plaćene poslove u trgovini, turizmu i socijalnim uslugama preuzimat će migranti iz Azije, a sezonske poslove sve više i radnici iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Do jubilarne 2066., kad će Šibenik slaviti 1000 godina od prvog spomena svojeg imena u jednom povijesnom dokumentu, njegov vlasnički list bit će prepun imena sa raznih europskih i azijskih adresa. Danas je posve otvoreno pitanje: koliko će te jubilarne 2066-e Šibenik biti svoj i koliko – za koga sve - sretan grad.

Sve članke ovog istraživačkog serijala pročitajte ovdje.